Tako danas pomalo neobično zvuči podatak da npr. Tebi majko misli lete, Kao što je Bosna moja, Stani, stani Ibar vodo, Mito bekrijo ili Jutros mi je ruža procvjetala nisu sevdalinke, već zapravo (ne tako davno) komponovane pjesme sa (dobro) poznatim autorima.
Sevdalinke slušamo rado, dio su naše kulturne tradicije, pa ih doživljavamo kao “pjesme iz davnina”. Narodna pjesma (samim tim i sevdalinka) je ona čiji je autor nepoznat, koja je „nekad davno nastala u narodu“.
Međutim, jasno je da stih i melodija ne mogu nastati iz ničega, niti sami od sebe, već samo iz glave i ruku konkretnog pojedinca, koje potom šira društvena zajednica usvoji ili odbaci. U tom procesu ključni elementi su kriterij vremena i očuvanje stilskih osobina, pa se tako i „novokomponovane“, pjesme nastale u narodnom duhu ili po uzoru na tradicionalne, samo par desetljeća (a nekad i godina) kasnije prihvaćene kao narodne, ili u ovom slučaju, kao sevdalinke.
Tako danas pomalo neobično zvuči podatak da npr. Tebi majko misli lete, Kao što je Bosna moja, Stani, stani Ibar vodo, Mito bekrijo ili Jutros mi je ruža procvjetala nisu sevdalinke, već zapravo (ne tako davno) komponovane pjesme sa (dobro) poznatim autorima.
Slično se desilo sa pjesmom Ivanova korita, Milutina Popovića Zahara, objavljenjoj 2001. godine, ili sa Pukni zoro, koju je za potrebe filma Montevideo, Bog te video 2010.-e napisao Robert Pešut Manjifiko.
(Radio Kameleon)
