Da nekako mogu naslikati situaciju koju želim ispričati, vrlo rado bih to uradila, samo da mogu što bolje dočarati pravu bit moje priče.
Piše: Belma Krajišnik
Vrela ljetna subota. Dan pred Bajram. Sama pomisao da je u hladu više od trideset stepeni, baca čovjeka u trans. Ne znam kako ljudi mogu voljeti milijardu stepeni i svu tu vrelinu.
Krenula sam u shopping sa roditeljima, želeći u zadnji momenat pokupovati sitnice za Bajram uz izgovor da baš ništa nemam da obučem. Tipično ženski. I tako krećemo put FIS-a u Vitezu.
Tamo, čini mi se, došli svi. Bukvalno. Dani popusta, ljetna, praznična sniženja i baš niko, niti u jednoj mahali nije ostao. Ljudi kupuju, gomilaju stvari koje im i ne trebaju, bračni parovi voze po dvoja kolica i ja onako u čudu, kao pala s Marsa, kao neka mahaluša, “bacim oko” na sve te “šlepere” koje ljudi voze ka kasama.
“Ma, šta ovoliko kupuju, majko draga, je l’ mi ne znamo shoppingovati ili ljudi trpaju gluposti”, govori mi moja Zahida.
Obišle smo centar uzduž i poprijeko, Enes je isprobao svaki tabure čekajući nas da se, po petnaest minuta, zagledamo u ogledalima kabina vagajući uzeti ili ne neki komad odjeće.
Krenuli smo prema kasi, onako sa osmijehom i nekoliko izabranih stvari, a onda nam je pao mrak na oči. Redovi na kasama bili su kao redovi za besplatan sladoled na ekskurziji u trećem osnovne.
Ostaviti sve ili čekati. Čekati. Kako svi čekaju, čekaćemo i mi. Nikud nam se ne žuri. Razgledam okolo, ponovo skeniram kolica, korpe i ljude, analiziram poneki osmijeh, izraz lica, nervozne poglede, uplakanu i nervoznu djecu, ljute mame, tate koji žele što prije izaći iz reda i zapaliti cigaretu.
Svi su bili vidno nervozni, a uposlenice su se istinski kao lavice borile da što brže rade. Bacim pogled na obližnji red i vidim jednog čovjeka, negdje na sredini. Nekoliko stvarčica u naramku i nevjerovatna smirenost.
Okreće se i tu već ostajem u, moram biti iskrena, očiglednom šoku, jer sam mamu udarila u ruku kazavši: Pazi, života ti, Pero Gudelj čeka u redu. Da. Kao i svi mi, nas hiljadu, vlasnik FIS-a, čekao je u redu. Pomalo me bilo sramota oduševljenja u kojem sam se našla.
Završio je, izašao ispred, sjeo u svoj automobil koji je bio parkiran zajedno sa automobilima svih ostalih kupaca, a ne u garaži kojoj ne može niko prići. A, mogao bi biti tamo. Mogao bi biti nadobudan kao i većina njegovih poslovnih kolega. Mogao bi galamiti, histerisati, doći u pratnji privatnog vozača, praćen nekom gromadom koja će paziti na svaki njegov korak. Mogao bi sve, Pero Gudelj, ali on je čovjek, ravan svima nama.
Sjećam se onomad priče da su na Vlašić došli ljudi iz Banja Luke, želeći razgovarati s njim na poslovnom planu. U njegovom kompleksu koji oduzima dah, zaustavili su čovjeka i pitali gdje se nalazi kancelarija ili mjesto u kojem bi mogao biti.
“Tražite Peru? Eno ga dolje na livadi”, rekao im je, pokazavši na čovjeka koji je, u radnom odijelu, gumenim čizmama i lopatom u ruci, sređivao mjesto u koje dolaze ljudi sa svih paralela i meridijana.
Prišao im je, ljubazno se izvinio na blatnjavim čizmama i lopati koju je u trenutku upoznavanja s njima, spustio s ramena.
Oni su tada, baš kao i ja danas, ostali oduševljeni i pomalo sa vilicom do poda.
Skromnošću kojom zrači, susretljivošću i nekim mirom koji nosi sa sobom. Jer, rekoh već, navikli smo na većinu ljudi koji se vrte u direktorskim foteljama i njihovu nadobudnost. Na njihovo “ja, pa ja” i na pomalo ignorisanje svijeta oko sebe.
Pero Gudelj je školski primjer pravog, istinskog čovjeka. Primjer da je skromnost osobina koja, između ostalog, pokazuje ljudsku veličinu. Primjer da ljudskost pravog čovjeka ne može pokvariti ni pozicija, ni debljina novčanika, niti brojne nule na bankovnom računu.
Kada bi u foteljama i na pozicijama imali više “Pera Gudelja”, šta mislite, kuda bi naša zemlja stigla, ko bi nam mogao išta? Zato, veliki čovječe, hvala ti što si takav kakav jesi.
