Zbog sumnje da je nabavio i za potrebe imenovanja na pravosudne funkcije upotrijebio lažnu diplomu pravnog fakulteta Borislav Radovanović objavio je javnu prijavu protiv predsjednika VSTV-a BiH Milana Tegeltije.
“Prijava će i u pismenoj formi biti dostavljena Tužilaštvu BiH, međutim njen sadržaj je takve prirode da se može i objelodaniti javnosti. Molim građane koji posjeduju dodatna korisna saznanja da me kontaktiraju i pomognu u raskrinkavanju ove afere, uz zajamčenu zaštitu izvora informacija, naveo je Radovanović.
SADRŽAJ JAVNE PRIJAVE:
PRIJAVITELJ:
Borislav Radovanović
Abdulaha Kuruzovića 35
79206 Ljubija
TUŽILAŠTVO BOSNE I HERCEGOVINE – SARAJEVO
Na osnovu člana 214. i 215. Zakona o krivičnom postupku BiH podnosim
JAVNU PRIJAVU KRIVIČNOG DJELA
protiv Milana Tegeltije, predsjednika Visokog sudskog i tužilačkog savjeta BiH,
zbog počinjenog krivičnog djela „Krivotvorenje službene isprave“ iz člana 226. stav 2. KZ BiH, a u sticaju sa produženim krivičnim djelom „Falsifikovanje isprave“ iz člana 347. stav 1. i 2. KZ RS,
počinjenog višestrukim ponavljanjem istovjetnih inkrimisanih radnji (produženo krivično djelo) u periodu od 2004. godine do danas u Banjaluci i u Sarajevu na način da je lažnu diplomu Pravnog fakulteta Univerziteta u Banjaluci upotrebljavao radi imanovanja na pozicije tužioca Okružnog Tužilaštva u Banjaluci, predsjednika i sudije Osnovnog suda u Banjaluci i predsjednika Visokog sudskog i tužilačkog savjeta BiH (dalje: VSTS).
U obrazloženju prijave navodim kako na zvaničnoj biografiji prijavljenog Tegeltije stoji da je isti diplomu Pravnog fakulteta Univerziteta u Banjaluci stekao 1995. godine. Prema dostupnim podacima prijavljeni je navedeni fakultet upisao u upisnom roku (jun/jul) 1993. godine, kada je i formalno započeo akademski/dodiplomski studij. Ovaj fakultet je u vrijeme studiranja prijavljenog, kao i prije i poslije toga, primjenjivao osmosemestralni studijski program, a kakav podrazumijeva četiri godine studiranja.
Znači, kroz redovan studijski program (osam semestara, četiri godine) prijavljeni nije mogao uopšte doći u poziciju da nakon dvije godine diplomira i stekne validnu diplomu Pravnog fakulteta. Nije poznato da je prijavljeni studirao po nekakvom posebnom studijskom programu, niti da je ova obrazovna ustanova uopšte imala takve programe. Možemo sasvim utemeljeno sumnjati da je prijavljeni iskoristio ratne uslove i pribavio diplomu kakvu nije mogao legitimno steći, odnosno da je u pitanju lažna ili nelegalna diploma diplomiranog pravnika.
U našem pravnom sistemu diploma se definiše kao javna isprava kojom se dokazuje da je stečena kvalifikacija (u datom slučaju diplomirani pravnik) rezultat uspješno završenog akademskog ciklusa studija. Prijevljeni, dakle, u datom vremenu nije mogao uspješno okončati četverogodišnji (osmosemestralni) studij, pa time ni steći validnu diplomu. Da je ovakvo pravno tumačenje ispravno moguće je utvrditi uvidom u službene evidencije Pravnog fakulteta i Univerziteta u Banjaluci, te eventualno u indeks prijavljenog i ino. Pritom, valja se voditi činjenicama da prije obavljenih semestralnih obaveza nije moguće polagati ispite, da prije okončanja studijske godine nije moguće polagati ispite iz naredne studijske godine, čime je nemoguće u redovnom studijskom programu za nekih dvije godine uopšte doći u poziciju obrane diplomskog rada. Ukoliko je prijavljeni usljed ratnih okolnosti i kršenjem popisanih procedura došao u posjed diplome ista se ne može smatrati validnom, odnosno da je „rezultat uspješno završenog akademskog studija“. Time njegova diploma sadrži lažan navod o „uspješnom završetku studija“, pa je samim tim i lažna.
Prijavljeni je znao, ili je mogao znati, da je diplomu diplomiranog pravnika stekao nezakonito i protivpravno, ali je u namjeri sticanja protivpravne koristi istu upotrijebio na konkursu za tužioca Okružnog tužilaštva u Banjaluci, a potom i za zaposlenje u tom pravosudnom tijelu od 2004. godine. Nakon toga, 2007. godine, istu diplomu upotrijebio je radi pozicioniranja na mjestu Predsjednika suda u Osnovnom sudu u Banjaluci. Tokom 2014. godine istu diplomu upotrijebio je na konkursu za VSTS, a potom i za angažovanje u tom pravosudnom tijelu – čime je stekao status službenog lica u institucijama Bosne i Hercegovine.
Treba istaći da je prijavljeni na poziciju predsjednika Osnovnog suda u Banjaluci imenovan od strane VSTS-a, šta podrazumijeva da je u konkursnoj dokumentaciji naveo kako posjeduje legitimnu i validnu diplomu iako je bio svjestan kako takvu javnu ispravu ne posjeduje, odnosno da posjeduje lažnu ispravu. Pritom je uz prijavu dostavio, dakle upotrijebio, lažnu diplomu u postupku koji je vođen od strane institucije Bosne i Hercegovine, čime je povrijedio KZ BiH i čime su ispunjeni uslovi da se ovaj zakon na njega ima primjenjivati.
Potom je 2014. godine za potrebe konkursa VSTS-a prijavljeni ponovio prednje opisanu inkrimisanu radnju, te upotrebom lažne diplome i počinjenjem produženog krivičnog djela „Krivotvorenje službene isprave“ stekao status službenog lica u institucijama Bosne i Hercegovine, čime se definitivno na njega ima primijeniti KZ BiH. Valja uobziriti da je prijavljeni za prethodna postavljenja na poziciju tužioca počinio krivično djelo „Falsifikovanje isprave“ iz člana 347. stav 1. i 2. KZ RS na način da je lažnu diplomu koristio u postupku kandidovanja na funkciju tužioca i potonjeg imenovanja, kao i za poziciju predsjednika suda, čime je ostvareno obilježje produženog krivičnog djela u smislu tumačenja KZ RS.
U daljem ističem postojanje referntnih indicija da je prijavljeni, pored diplome, za prednja imenovanja koristio i lažno uvjerenje o položenom pravosudnom ispitu. Već upotreba lažne diplome za polaganje pravosudnog ispita je inkriminirajuća radnja, ali postoje i druge indicije zbog kojih bi trebalo provjeriti legitimitet uvjerenja koje je koristio prijavljeni. Naime u biografiji prijavljenog stoji da je pravosudni ispit položio na istom fakultetu na kom je i „diplomirao“ i to 1997. godine.
Prema dostupnim informacijama pripravnički staž prijavljeni je obavio u Osnovnom sudu u Srpcu, međutim i u to vrijeme propisana pretpostavka za polaganje pravosudnog ispita bilo je dvogodišnje stažiranje u pravosuđu (tri godine u javnoj upravi). Indikativno je da je prijavljeni u tom roku uspio pronaći namještenje, obaviti dvogodišnji pripravnički staž, prijaviti se za ispit i položiti isti. Ukoliko je to uspio izvesti u propisanim rokovima time samo možemo umanjiti vrijeme studiranja, a koje je svakako sumnjivo.
Uz to valja istaći kako obrazovne ustanove po difoltu i po današnjem zakonodavstvu nisu ovlaštene za polaganje stručnih ispita (uključujući i pravosudni). Međutim, ukoliko je imenovani doista polagao pravosudni ispit na datom fakultetu o tome svakako moraju postojati dokazi u službenim evidencijama fakulteta. Pritom treba istaći kako uvjerenje o položenom pravosudnom ispitu, baš kao i diploma, predstavlja javnu ispravu kojom se dokazuje da je osoba ispunila sve propisane pretpostavke za sticanja takve isprave. Ukoliko neka od propisanih predispozicija nije ispunjena (npr. pripravnički staž kraći od dvije godine) ustanova ne može izdati legitimnu ispravu, zbog čega se i izdato uvjerenje ima smatrati lažnim.
Nadalje, indikativna je i druga dokumentacija koju je imenovani koristio u postupku imenovanja na poziciju tužioca od 2004. godine. Prema dostupnim podacima prijavljeni nije na poziciji sudije vojnog suda proveo tri godine, šta se može jednostavno provjeriti, a trogodišnje pravničko angažovanje nakon položenog pravosudnog ispita je Zakonom o VSTS-u, kao i prema tada važećim propisima, propisana pretpostavka za imenovanje na poziciju tužilaca. Dakle, postoji mogućnost da je prijavljenom priznat rad na poziciji savjetnika Ombudsmana RS, šta je vrlo upitno, odnosno da mu je prihvaćeno angažovanje u vlastitoj advokatskoj kancelariji u Banjaluci iz 1998. godine. Međutim, obzirom na očigledno sumnjivu brzinu u sticanju formalnih prava i profesionalnog angažovanja prijavljenog tokom i neposredno nakon rata, a u kontekstu nemanja trogodišnjeg pravničkog iskustva, bilo bi profesionalno odgovorno provjeriti i dokumentaciju o advokatskom angažovanju prijavljenog.
Da u profesionalnoj karijeri prijavljenog postoji niz sumnjivih i indikativnih postavljenja govori i situacija prilikom njegovog imenovanja na poziciju Predsjednika suda u Osnovnom sudu u Banjaluci. Prema članu 28. Zakona o VSTS-u za predsjednika osnovnog suda u Republici Srpskoj moguće je imenovati isključivo jednog od sudija tog suda. Druga propisana predispozicija za imenovanje na poziciju predsjednika suda jeste da „ima dokazane rukovodne i organizacijske sposobnosti bitne za rad tog suda“. Sa pozicije tužioca pravno nije moguće ispuniti niti jedan od propisanih uslova za imenovanje predsjednika suda, a prijavljeni je ipak imenovan u očigledno protivpravnoj proceduri. Iz ovog osnovnog suda imenovan je u VSTV, a potom je dospio na poziciju predsjednika ovog tijela, međutim, ostaje nesporno da je njegovo imenovanje u sudu iz kog se kandidovao na sadašnju poziciju protivpravno.
Na osnovu prednjih navoda smatram da je prijavljeni počinio krivično djelo zbog čega kao savjestan građanin i podnosim ovu prijavu.
U Ljubiji, 14.07.2019. godine
PRIJAVITELJ:
Borislav Radovanović,
kriminalista
Izvor: Oslobođenje.ba
