Govorili su da je taj auto Bog poslao, a njegova vozača zvali su Božji Rambo. Čak je malo i ličio na Sylvestera Stallonea, s tim svojim vojničkim, ozbiljnim držanjem i povezom oko glave. Na prvu ljudi su ga se bojali, neki su mislili da ga je poslala CIA jer je izgledao kao špijun, kao James Bond, a drugi su mislili da imaju priviđenja iz budućnosti.
Naime, automobil je sličio super vozilu KITT iz popularne američke serije “Knight Rider” iz 80-ih godina. Izgledao je opasno i nabrijano. Imao je njemačke registarske oznake – SL MN 93.
Kada bi ga prvi put vidjeli, ljudi bi zadržali dah čekajući ko će izići iz tog čuda od auta, no kada bi otvorio vrata i izvadio hranu, zavoje, lijekove, igračke ili, pak, pisma koja su trebala spojiti porodice koje je rat razdvojio, postao je simbol nade. Neznani junak. Vraćao je osmijehe na lica ljudi kojima su ubijene porodice i spaljene kuće.
Njegovi doživljaji s ratom zahvaćenog Balkana nikad nisu ispričani u Hrvatskoj, no priču znaju svi oni koji su 90-ih imali priliku vidjeti taj poseban Chevrolet Camaro. O njemu postoji knjiga na njemačkom, sada se snima i film, a mi smo doznali sve iz prve ruke, od onoga koji je sjedio za volanom Camara.
Ovo je priča o neuništivom automobilu i jednom Ludom Dancu.
– Nisam mogao pojmiti da je usred Europe mogao izbiti tako krvoločan rat. Počelo se pucati i bilo je malo pomoći za djecu i starije. Jednostavno sam morao nešto učiniti. Morao sam pomoći – priča mi Helge Meyer, Danac koji će u decembru napuniti 72 godine.
Svjetska ratišta
Živi na sjeveru Njemačke, u gradiću Fahrdorf u njemačkoj saveznoj državi Schleswig-Holstein, i od 2012. godine je u penziji. Meyer je bivši specijalac Oružanih snaga Kraljevine Danske koji se u svom Chevrolet Camaru, autu treće generacije, javio na dužnost početkom 90-ih, nakon završetka Zaljevskog rata, između Iraka i međunarodne koalicije na čelu sa SAD-om. Sudjelovao je u svim ratovima i nemirima koji su izbijali na područjima bivše Jugoslavije, među ostalim, u Domovinskom ratu, ratu u Bosni i Hercegovini, ratu na Kosovu…
– Išao sam na Balkan u turama. Svaka tura najčešće je trajala dva do pet dana jednom mjesečno, a nekada sam dolazio i dva puta mjesečno. Ovisno o tome gdje i kada bi izbio novi sukob – objašnjava Meyer, koji je narančasti Camaro kupio 1986. godine.
– Kupio sam ga od vojne baze Rhein-Main koja je pod kontrolom ratnog zrakoplovstva SAD-a u Frankfurtu na Majni. Platio sam ga 4000 njemačkih maraka, što je tada bilo oko 1000 dolara – dodaje Meyer, koji je u Danskoj 1969. godine učestvovao u osnivanju prve europske antiterorističke jedinice nazvane “Lovci”. On je Lovac broj 89, a 2016. godine dobio je orden za 50 godina služenja toj jedinici.
– U mojoj jedinici vrijedi samo jedno pravilo: jednom Lovac, uvijek Lovac. Do smrti – kratko će Meyer, koji živi u Njemačkoj otkako su ga Amerikanci iz vojne baze Rhein-Main pozvali da im se pridruži. Tamo je kupio i Camaro iz 1979. godine. Vrlo brzo, uz pomoć Amerikanaca, njegov obični Camaro dobio je vrhunsku vojnu opremu kako bi automobil bio spreman za prijevoz nužnih zaliha hrane i drugih potrepština civilnom stanovništvu.
Detektori topline
Visoko-tehnološka nadogradnja uključivala je oštricu za čišćenje mina, motor je pojačan za dodatnih 200 konjskih snaga, prozori su zagrađeni čeličnim oplatama, Camaro je dobio i gume koje se ne mogu probušiti, detektore topline i opremu za noćno ratovanje.
– Camaro je, kao i moja uniforma, imao boju koja apsorbira infracrvenu svjetlost pa bismo kroz aparat za noćno gledanje bili nevidljivi. Camaro je imao 220 konjskih snaga, no kada bi prebacio na nitro, imao bi 440 konjskih snaga. U 13 sekundi mogao sam postići brzinu od 200 km na sat – stručno objašnjava bivši specijalac.
Vozilo nije imalo oružje niti je Meyer bio naoružan.
– Biblija je moje jedino oružje. Nikada nisam imao ručno oružje u ratovima na Balkanu, ali Bibliju sam baš uvijek imao uz sebe – priznaje.
Ljudi su na automobil reagirali s čuđenjem, a poneki i sa strahom, kaže, no djeca su se uvijek radovala jer je na prednjoj maski automobila imao zataknutu žutu gumenu patku. Vrtićima i dječjim domovima donosio je igračke. Nikad neće zaboraviti reakcije te djece kojoj je, nada se, barem na trenutak skrenuo misli s prizora na razorene domove i izgubljene članove porodica. Neki su vrištali od sreće, odmah uskačući u vozilo koje ih se dojmilo, dok bi drugi bezizražajnog lica primili dar, vjerojatno zauvijek u šoku od ratnih strahota koje su proživjeli.
– Sve sam svoje ture na Balkan sam financirao i nisam dobivao nikakvu platu za to što radim. Jedna tura stajala me 1000 njemačkih maraka. Potrošio sam ukupno 160.000 njemačkih maraka za svojih 160 tura na Balkan u razdoblju od 1991. do kraja ratnih stradanja i nemira na Balkanu – otkriva Meyer.
Njegov je Camaro još u voznom stanju i stoji u garaži.
– Camaro se još zove i “Bosna ekspres” ili “Ratni Camaro”, a tako će se zvati i akcijski kinofilm. Auto će imati glavnu ulogu, a ja, Ludi Danac, sporednu. Redatelj je Nijemac Roland Leyer i u Hrvatskoj i Bosni planira snimati dijelove filma – naglašava ponosno Meyer, čija je knjiga “Gottes Rambo: Unterwegs im War Camaro”, u slobodnom prijevodu: “Božji Rambo: Na putu u ratnom Camaru”, redatelju bila glavni poticaj za film. Knjiga je na njemačkom jeziku i objavljena je 2009. godine i zapravo je kompilacija isječaka iz Meyerova ratnog dnevnika. Postoji još jedna knjiga koja će uskoro biti u prodaji, no ta je na danskom, ističe Meyer.
Njegov je nadimak najčešće bio Ludi Danac, a ponekad i Božji Rambo.
– Taj mi je nadimak nadio svećenik u vojnoj bazi Rhein-Main. Kao specijalac sam izučen u borilačkim vještinama, no moje je jedino oružje moja ratna Biblija. Otuda nadimak. Iako, izučen sam i kao snajperist, no to samo kad moram – rekao je Meyer, objasnivši nam važnost koju Biblija ima za njega.
– Moja ratna Biblija označava posebnu povezanost s Bogom. Naime, ja sam sklopio dogovor s Gospodinom: On će me voditi kroz ratni Balkan a da se meni ili Camaru ništa loše ne dogodi, a ja sam se zavjetovao da ću svaku stranicu Biblije, njih 1500, zauzvrat obojiti u zlatno – ističe.
Na početku Meyerova supruga nije mnogo znala o njegovim poduhvatima, mislila je da ide samo u Zagreb u Crveni križ jer se tamo nije pucalo.
– Moja je porodica tek nakon četiri godine saznala pravu istinu. Tada su se razočarali i zamrzili Camaro onoliko koliko sam ga ja volio – priznaje Meyer.
Smatrali ga ludim
– Počeli su se bojati za moj život. Porodica me smatrala ludim, a ja sam im uvijek govorio da mi je Bog obećao da se meni i Camaru neće ništa dogoditi. Tako je bilo, svako je održao svoju stranu dogovora – dodaje, pružajući kao dokaz Bibliju čije su stranice pozlaćene i prepune ličnih bilješki s datumom upisa.
– Sprijateljio sam se s mnogim muslimanima na Balkanu koji su mi zahvaljivali za pomoć, tapšući me po ramenu i govoreći da ih raduje što im pomaže neko ko vjeruje u Boga – naglašava Božji Rambo, koji je za vrijeme rata bio u gotovo svim hrvatskim gradovima na liniji fronta. No u sjećanje mu se urezao Vukovar. Iako nikada nije ranjen, jedino je tamo zamalo nastradao.
– Bio sam na putu prema Vukovaru 1991. godine pod zaštitom UN-a, no nisam mogao ući u grad s obzirom na to da su ga Srbi opkolili s tri strane. Camarom sam u Vukovar nosio medicinske potrepštine. Zaustavljen sam kod grada, mislim da se zvao Nuštar. Shvatio sam da ne mogu do Vukovara nastaviti putem kojim sam planirao. Izišao sam iz Camara i sreo jednog jako mladog Hrvata, koji je pričao njemački pa smo se mogli sporazumjeti jer ja znam jako malo hrvatskog. Rekao mi je da su Srbi pokušali zauzeti grad, ali da se mi Hrvati nećemo predati. Tačno u tom trenutku, dok smo razgovarali, Srbi su opet počeli pucati.
Mi smo se sakrili iza Camara, ali nismo bili dovoljno brzi. Metak je pogodio moju kacigu koja je odletjela 15 metara, mladi Hrvat je htio otići po kacigu, ali ja sam mu doviknuo: “Nemoj, nemoj, ostani ovdje!”. Nije me htio poslušati i ipak je otišao po kacigu. U njoj je bio zabijen metak od 9 mm – ispričao nam je Helge, koji je, srećom, kao i mladi Hrvat kojem ne zna ni ime, ostao neozlijeđen.
Nastradala je samo kaciga koju i danas čuva. Bilo je to neposredno prije pada Vukovara. Mladom Hrvatu dao je sve zavoje i lijekove koje je imao u automobilu prije nego što je nastavio svojim planiranim tajnim putem, označenim na karti, ali vidljivim samo pod posebnim osvjetljenjem. Sa svojih 160 tura danas ima mnogo uspomena.
Spomenik vremenu
– Napravio sam više od 3000 fotografija na Balkanu i nekoliko videa. Imao sam običnu kameru sa sobom, koju mi je prijatelj posudio jer bi me nova stajala 1000 njemačkih maraka, isto koliko i jedna moja tura na Balkan, i to si nisam mogao priuštiti. Sam sam snimao vozeći. Uvijek sam bio sam u Camaru. Sa mnom nije mogao ići niko ko nema jednaku vojnu naobrazbu kao i ja – objašnjava Helge. Sve te memorabilije sada stoje izložene u njegovu uredu. Čak i lista najtraženijih terorista iz aprila 1986. godine. Još traga za onima koji nisu prekriženi.
– Iako sam u penziji, i dalje sam vojnik. Tako se osjećam – priznaje Meyer, koji je vojsci pristupio sa 16 godina. Tada je to bilo pravilo. Svi su išli u vojsku, kaže. Oduvijek je znao da će biti vojno lice, a to je prenio i na dvojicu svojih sinova. Ni danas, kada je u penziji, ne miruje. Ne planira se više vratiti na Balkan jer nema ni novca ni vremena. Pitam ga čime se bavi, što mu je hobi.
Pisma izbjeglica
– Protuterorizam – kratko odgovara 71-godišnjak, čije strategije danas obuhvataju i internet i društvene mreže. Svojedobno je Camarom bio veza između Njemačke i zemalja bivše Jugoslavije. Prenosio je pisma izbjeglica smještenih u Njemačkoj, kojima su tražili izgubljene članove porodica.
– Tražio sam dijete jedne žene iz Srebrenice. Ona ima tužnu priču. Supruga su joj ubili Srbi, a sinčić joj je nestao. Ona je zbog ratnih stradanja pobjegla u Njemačku i smjestila se u dom za izbjeglice, gdje je čula priče o Ludom Dancu koji se vozi po ratom zahvaćenom Balkanu. Nadala se da ću joj moći pomoći da ponovno vidi svojeg Adnana.
Nažalost, nisam ga uspio pronaći. Krenuo sam ga tražiti prema Tuzli, ali bez uspjeha. I gradonačelnik Tuzle htio mi je pomoći, ali ni on nije došao ni do kakvih informacija o dječaku. Pretpostavljao sam da je mrtav, ali sada više nisam u to siguran jer sam našao osobu s istim imenom na Facebooku. Poslao sam mu nekoliko fotografija u porukama, ali nisam još dobio njegov odgovor. Razveselilo bi me da ga pronađem dok sam živ – ispričao je Meyer, vojnik s neuništivim automobilom, heroj za mnoge na Balkanu.
– Ne, nisam ja heroj, samo običan čovjek koji vjeruje u Boga. On me stvorio da mogu sve preživjeti i to mi je dovoljno. Nisam heroj, ali poznavao sam heroje, koji sada, nažalost, počivaju pod zemljom – skromno će Danac.
Autorica: Petra Plivelić (Jutarnji.hr)
