Ima, doduše, na svijetu formalno i starijih knjižara, ali nema nijedne koja od prvoga dana postojanja – a taj je dan u slučaju knjižare Morpurgo bio u srpnju 1860. godine – nikad nije mijenjala lokaciju. Jednom na Narodnom trgu, uvijek na Narodnom trgu, popularnoj Pjaci.
Stojim na Narodnom trgu, pred knjižarom Morpurgo, točno u podne. Iako je tek početak lipnja, vrućina ubija. Što bi rekao Tin Ujević: “Mozak van da skoči.” Iza mojih leđa cvrkuću turisti iz Južne Koreje i ostalih Australija, nesvjesni tragedije grada u koji su došli, tragedije koja se u realnom vremenu odigrava upravo u tih nekoliko kvadrata knjižare u koju ne mogu ući, jer je zaključana i jer na vratima, velikim štampanim slovima, piše “Inventura”.
Ta riječ je potpuno lažna i predstavlja eufemizam koji rijetku preostalu pismenu čeljad Splita nastoji zaštititi od stvarnih razmjera tragedije. Unutra se, naime, ne događa nikakva inventura – unutra umire jedan grad koji se odrekao svojih knjižara, pa tako i ove, jedinstvene i neponovljive, najstarije ne samo u Splitu nego i na čitavom svijetu, ako su točne nepotvrđene glasine da i izvan Splita postoji nekakav svijet.
Ima, doduše, na svijetu formalno i starijih knjižara, ali nema nijedne koja od prvog dana postojanja – a taj dan je u slučaju knjižare Morpurgo bio u srpnju 1860. – nikad nije mijenjala lokaciju. Jednom na Narodnom trgu, uvijek na Narodnom trgu, popularnoj Pjaci.
Vraćajte knjige, gotovo je
Stojim pred knjižarom Morpurgo, vrućina ubija. U ruci mi knjiga od 300 stranica, autorice dr. Nade Topić: “Knjižara Morpurgo u Splitu (1860.-1947.) i razvoj kulture čitanja”. Autorica je doktorica informacijskih i komunikacijskih znanosti, knjiga je njena prerađena disertacija koju je 2015. obranila na Sveučilištu u Zadru. Izašla tek prije nekoliko dana, u izdanju Naklade Ljevak, knjiga je trebala dobiti počasno mjesto u jednom od dva ostakljena drvena izloga knjižare. I bila je na tom mjestu, otprilike tri dana. Četvrti dan je u knjižari počeo zvoniti telefon: “Vraćajte sve knjige, gotovo je.” Tako je završila slavna epopeja knjižare Morpurgo, koja je pala kao žrtva poslovnog sloma njezina vlasnika Algoritma.
Gledam knjigu, gledam knjižaru: ništa se ne poklapa. Na početku knjige je fotografija knjižare, snimljena 10. travnja upravo s mjesta na kojemu stojim: oba drvena izloga su puna knjiga. Dva mjeseca kasnije dižem pogled s fotografije i sudaram se s prazninom u izlozima. Opet spuštam pogled, čitam rečenicu iz uvoda knjige: “Po dugogodišnjoj uspješnosti svoga poslovanja Knjižara Morpurgo fenomen je hrvatskog, pa i europskog knjižarstva.” Dižem pogled: unutra vidim siluetu mlađeg čovjeka koji pakira posljednje preostale knjige s polica, kako bi ih vratio dobavljačima.
Stvar je prokleto tužna i bizarna: koliko se knjižara na svijetu može pohvaliti da su nakon 157 godina postojanja dobile knjigu o sebi? A koliko je takvih knjižara zatvoreno upravo kad su dobile tu knjigu o sebi?
Stvarnost se okrutno poigrala s ovom knjižarom i s ovim gradom. Netko bi trebao snimiti film o tom tragičnom paradoksu.
Taj bi se film, prije svega, morao fokusirati na iznimnu biografiju osnivača i prvog vlasnika knjižare, splitskog Židova Vida Morpurga (1838.-1911.). Izdavač i publicist, knjižar i bibliograf, preporoditelj i prosvjetitelj, industrijalac i bankar, političar i kulturni djelatnik, ovaj čovjek renesansnog zahvata jedan je od najvećih dobročinitelja Splita u njegovoj povijesti. Nikad se nije ženio, niti je imao djece, pa je svu golemu energiju utrošio da odgoji i obrazuje čitav jedan grad.
