Nomadsko pleme Vodabe iz Čada nazivaju i „najtaštijim plemenom na svijetu“, a jednom godišnje se obuku i satima plešu na pržećem suncu kako bi pokušali privući partnera.
Zora se pomalja preko polupustinje u regiji Sahel u Čadu. Nedaleko odatle, žena već od kravljeg mlijeka pravi jogurt za doručak. U pustinji se sa radom počinje rano.
Ali ovog dana nomadsko pleme Vodabe se neće samo starati za svoju stoku ili spakovati svoja rudimentarna skloništa i započeti seobu ka novim pašnjacima. Bilo je 6 sati ujutru i jedan od pastira je već nanosio crvenu boju na lice u pripremi za večerašnju proslavu: bilo je vrijeme za Džerevol (Gewewol).
Ovo pleme čine Fulani koji migriraju duž ovog dijela centralne Afrike već vijekovima, vode stoku na ispašu kroz pustinju Sahel od sjevernog Kameruna do Čada, Nigera i Nigerije. Prelazeći zemalje pogođene sušom, siromaštvom i ratom, sklonište traže u najosnovnijim strukturama, a njihovo preživljavanje u potpunosti zavisi od njihovih životinja.
Uprkos oštrine njihovog okruženja, Vodabe najviše cijene ljepotu. Zbog toga jednom godišnje, za festival Džerevol koji je neki spoj rituala za udvaranje i takmičenja u ljepoti, muškarci prave komplikovane kostime, šminkaju se, te satima plešu u nadi da će pronaći ljubav.
Decenije konflikta u Čadu su ostavile bogate plemenske tradicije Vodaba nedirnutima. Zapravo, sebe smatraju najljepšim ljudima na svijetu a imaju i nadimak: sati koje Vodabe muškarci potroše na odjeću i šminku je rezultovalo time da ih se naziva „najtaštijim plemenom na svijetu“.
Za razliku od drugih plemena u ovom području koja nisu nomadska i većinski su islamizovana, Vodabe su nomadi koji vjeruju u animizam.Takođe obožavaju fizičku ljepotu, ne kao površnu dekoraciju već ključni dio kulture koji se mora slaviti i pokazivati zarad užitka drugih.
To je prilično nevjerovatno mjesto za opsjednutost estetikom. U Čadu koji je sklon sušama, 4,3 miliona ljudi – više od trećine stanovništva – pogođeno je oskudicom hrane usljed povećanja područja pustinje i degradacije tla.
Ovdje je voda toliko rijetka da Vodabe mjesecima prate kiše kroz saharsku Afriku, prelazeći ogromne udaljenosti u malim porodičnim grupama. Ali kada se kišna sezona završi okupljaju se kako bi slavili ljepotu sa Džerevolom – ceremonija udvaranja koja traje sedmicu dana i okreće Zapadnjačke koncepcije seksualne politike naglavačke.
Od prvog svjetla Vodabe mladići čitav dan nanose detaljnu šminku koju sami prave od izmrvljene krede, kamenja i kostiju životinja, kako bi se učinili privlačnijim za suprotni pol. Upotrijebiće sve što uspiju naći – crvenu glinu da oboje lice u narandžasto, pastu od krede da naglase simetričnost crta lica, spaljene kosti bijele čaplje ili čak i kiselinu iz baterija kako bi napravili crni lajner i karmin. Neki čak i farbaju usne u crno hemikalijama iz baterija da naglase bjelinu zuba.
Za nešto od ove šminke se vjeruje da ima magične moći i Vodabe se pomuče da je nabave; na primjer, narandžasti puder za lice se može naći samo pored posebne planine u blizini Džongurije u centralnom Nigeru i neki Vodabe klanovi moraju ići na povratni put od 1400 km pješke kako bi si osigurali zalihe.
Drugi briju kosu kako bi vizuelno izdužili čelo i praktikuju plesa u kome kolutaju očima i ogoljavaju zube kako bi prikazali karakteristike koje Vodabe žene smatraju privlačnim.
Kad završe sa ovim, ekstravagantno se oblače u šareno perje i kuglice jarkih boja, a odjeću često ukrašavaju zviždaljkama, upaljačima i naočalama za sunce od reciklirane plastike. Prije i tokom proslave muškarci piju čaj od ukiseljene kore za koji se tvrdi da ima halucinogena svojstva i omogućava im da plešu satima bez prestanka.
To je takmičenje u ljepoti ni nalik na ijedno drugo. Na vrelini od 50 stepeni Celzijusa oni izvode svoj ples pun škrgutanja zubima i kolutanja očima pred ženama za koje se nadaju da će ih ocijeniti kao najljepše. Vodabe žene tragaju za visinom, bijelim očima i zubima, tankim nosom i simetričnim licem; šminka, odjeća i facijalne ekspresije muškaraca naglašavaju ove osobine. A s obzirom na to da veoma cijene ljepotu i seksualnu privlačnost nevjerovatno su otvorenih shvatanja.
Zapravo, Vodabe mora da su jedina afrička kultura koja dopušta djevojkama da biraju za koga će se udati – a čak i udane žene imaju pravo da imaju različite seksualne partnere. Iako je Džerevol fokusiran na muškarce, i žene se veoma ponose svojim izgledom. Tetovaže na njihovim licima potiču od pravljenja ožiljaka kada su vrlo mlade, a označavaju pripadnost plemenu neke žene, kao i njenu snagu i hrabrost.
Vodabe su neki od najboljih i najnježnijih ljudi koje sam ikada upoznao. Džerevol je nevjerovatan spektakl i činjenica da mogu stvoriti tako predivan nastup u sred pustinje sa skoro pa nikakvim resursima samo svjedoči o njihovoj snalažljivosti. Džerevol festival je takođe vrlo naporan test izdržljivosti za muškarce koji satima plešu po zagušujućoj vrelini u nadi da će impresionirati žene.
Da li su njihova sreća i ponos izgledom proslava surovosti svakodnevnog života ili distrakcija od njega nije najjasnije. Međutim, njihova sposobnost da na najbolji način iskoriste ono što im je dostupno je očigledna.
No, Vodabe su posljednje nomadsko pleme u ovom području, a procjenjuje se da ih je ostalo manje od 100 000. Decenije suše su im desetkovale krda, a njihove tradicionalne rutine ispaše su prerasle u uzgoj stoke na farmama, što je Vodabe potisnulo na manja i više marginalizovana područja.
Poput ljepote koju slavi Džerevol, drevni rituali Vodaba, koliko god da su dragocjeni, mogu takođe biti kratkog vijeka.
Izvor: Saša Leper / Lola magazin
