U sarajevskoj Osnovnoj školi Safet-beg Bašagić predstavljeni su rezultati istraživanja Obrazovanje u BiH: Čemu (ne) učimo djecu. Odnosno, riječ je o analizi sadržaja udžbenika nacionalne grupe predmeta u osnovnim školama u BiH, koju su podržali Fond otvoreno društvo BiH i udruženje proMente.
O istraživanju je govorio Nerzuk Ćurak, profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, koji je istakao da je zasnovano na relevantnim metodološkim kriterijima i istraživačkim konceptima.
“Istraživanje je pokazalo da, bez obzira na neutralan i dobronamjeran istraživački pristup, u kojem je obrazovnom mezozoiku naše osnovnoškolsko, devetogodišnje insistiranje na kurikulumu ‘biflanja’ umjesto izgradnje suvremenih kurikuluma kritičkog mišljenja i afirmacije univerzalnih vrijednosti slobode, pravde, mira i ljubavi. Partikularizacija univerzalnih vrijednosti nameće se kao dominirajući narativ kroz udžbenike nacionalne grupe predmeta i vjeronauk, pa i neki uravnoteženi i kreativni pristupi kod izrade udžbenika bivaju degradirani apriornom favorizacijom svoje grupe, svog etnosa, svoje nacije…”, kazao je Ćurak, te dodao:
“Hvale su vrijedne preporuke koje zasijecaju u samu bit problema devetogodišnjeg osnovnog obrazovanja jer su rezultat stvaralačkog i kreativnog pristupa zasnovanog na rezultatima analize udžbenika a ne na pukoj subjektivističkoj interpretaciji. Kada bi ove preporuke bile usvojene od strane donositelja odluka u obrazovnoj sferi, bio bi to rijedak pokušaj stvarne implementacije ključnih obrazovnih i odgojnih namjera koje su nam saopćene kao razlog uvođenja devetogodišnjeg osnovnog obrazovanja. Nažalost, pokazali su to i rezultati ovog minucioznog istraživačkog veleslaloma kroz historiju, geografiju, književnost i vjeronauk, “između riječi i djela pada sjena”, duboka sjena divljih nacionalizama koji i dalje ne dozvoljavaju ni djeci ni nastavnicima da kritički misle stvarnost. Šta ima da misle kada su tu bošnjačka, srpska i hrvatska država da misle za one koji nemaju šta da misle. Pa zaboga, nismo prešli na devetogodišnje obrazovanje da bi se mislilo nego da bi godinu više manje se mislilo.”
Dženana Husremović, profesorica na Filozofskom fakultetu u Sarajevu istakla je da udžebnici nisu jedini element koji utiče na socijalnu koheziju vs. segregaciju, ova publikacija osvjetljava njihovu ulogu u održavanju predrasuda i socijalne distance među građanima BiH.
“Stoga je ova publikacija obavezno štivo za sve koji se pitaju zašto su mladi, rođeni u poslijeratnim godinama, tako razdvojeni i nespremni na zbližavanje, te zašto su im stavovi prema drugima ponekada i radikalniji od stavova starijih. Obrazovanje u BiH prolazi kroz važne reforme od kojih je kurikularna reforma dominantna, ali da bismo promijenili naše društvo od zatvorenog i segregiranog kao otvorenom i kohezivnom, potrebno je autentično prepoznavanje i prihvatanje glavnog problema, a to je zloupotreba univerzalnih vrijednosti i nedovoljno razvijanje kritičkog mišljenja u obrazovnom procesu. Svima nama koji želimo dobro ovom društvu ostaje neumoran rad na minimiziranju devastirajućih efekata ovog problema na kvalitet života i gradnju otvorenog društva”, poručila je Husremović.
Rezultati Istraživanja su pokazali da se u novim udžbenicima koji su u posljednjih deset godina proizvedeni nije materijalizovala nikakva suštinska promjena u konceptu i pristupu obrazovanju, poručila je Andrea Soldo, voditeljica istraživačkog tima.
“U njima se ne afirmišu vrijednosti demokratskog društva, aktivno građanstvo i socijalna uključenost, niti se u dovoljnoj mjeri potiče razvoj kritičkog mišljenja, kreativnost i aktivno učenje. Istovremeno, sadržaji udžbenika impliciraju određeni vrijednosni sistem koji se oslanja na sociocentrički način mišljenja i koji je baziran na tradiciji i konformizmu, pri čemu se učenicima, nerijetko, imputiraju mišljenja i stavovi čime se onemogućava kritičko promišljanje. U udžbenicima također prevladava konzervativni svjetonazor u kojem je naglasak stavljen na dužnosti i poštovanje hijerarhije, a ne na slobodu izbora i ličnu odgovornost.
Sugeriše se prihvatanje tradicionalnih i stereotipnih rodnih uloga, i ne propituju se teme kao što su patrijarhat, nasilje ili represija. Zaključci se donose na osnovu malog i prigodnog uzorka, ne sagledava se cjelina niti se ispituju svi aspekti određenog događaja ili pojave, što dovodi do nepotpunog razumijevanja, nekritičkog promišljanja i neafirmisanja univerzalnih vrijednosti. Većina sadržaja udžbenika je bazirana na faktografiji i usmjerena na prenošenje informacija bez ozbiljne namjere da se učenici i učenice uključe i budu aktivni u procesu učenja. Također, udžbenici ne nastoje osposobiti učenike da jasno identificiraju problem/postave hipotezu, da daju rješenja problema i procijene njegovu valjanost. Cilj koji se tako ostvaruje jeste reprodukcija, a ne konstrukcija znanja i vještina”, poručila je Soldo.
Nenad Veličković, profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, urednik Magazina za pravednije obrazovanje Školegijum:
“Školegijum poklanja knjigu Čemu (ne) učimo djecu s namjerom da ona bude dostupna široj publici i u svim krajevima BiH, jer njen sadržaj alarmantno upućuje na zajedničku potrebu za promjenom uloge tzv. nacionalne grupe predmeta u osnovnom obrazovanju; i s uvjerenjem da će ta publika – roditelji, nastavnici, akdemska zajednica i političke stranke – jednom upoznata s dubinom problema glasnije i odlučnije tražiti tu promjenu.”
Damir Marjanović, rektor Burch Univerziteta u Sarajevu iznio je podatak da u samo 7% analiziranih lekcija iz udžbenika vezanih za famoznu „nacionalnu skupinu predmeta“ se promoviraju univerzalne ljudske vrijednosti, i da su među tih bijednih 7% mir i ljubav ubjedljivo na zadnjem mjestu, jasno nam može pokazati čemu (ne)učimo našu djecu i šta od njih možemo (ne)očekivati da će nam se u budućnosti vratiti.
