Jugoslavenski samoupravni socijalizam jako se trudio uvjeriti narod da je najbolji i jedini pravi socijalizam, barem za klasu bolji od onog koji je nastao pod sovjetskom čizmom. Međutim…
U davnim sjećanjima moje generacije (rođene 60-ih) i generacije naših roditelja (rođeni 30-ih i 40-ih godina prošloga stoljeća) Slovaci i Česi bili su “siromasi” koji bi jedva skucali koju marku ne bi li se u neuglednim automobilima ljeti dovukli do Jadrana.
Većina ih nije, kao što su činili siromašniji Poljaci u onim minijaturnim peglicama, sa zgužvanim piramidama starih stvari na krovovima, zastajala na Hreliću ne bi li prodali nešto krpica i starudije radi financiranja nastavka puta prema jugu. Najnoviji modeli češke Škode ni tada nisi bili (relativno) loši. Ipak, Slaveni sa sjeveroistoka za nas su bili nekako, recimo to malo grublje, prolaznici drugog reda.
Službena jugoslavenska propaganda nije štedjela na uvjeravanju naroda koliko je lošije s druge strane željezne zavjese. I bilo im je lošije tamo; znali smo to iz priča ljudi koji bi tamo dulje boravili pa su za dnevnicu ili dvije kupili harmoniku, gitaru ili piano koje bi bahato ostavili u hotelu nakon zadnje terevenke prije povratka kući.
K tome, Česi i Slovaci koji su sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća preko Plitvica prolazili prema moru nisu bili raja. U distribuciji društvenog statusa u socijalizmu bili su više prema gore. Što znači da su stvari na terenu stajale mnogo lošije od dojma koji su ovdje ostavljali putnici kroz socijalizam.
Ovaj opis ima neke elemente realnosti, ali dobrim je dijelom ipak riječ o iluziji izrasloj u kratkim razdobljima kada je jugodinar bio umjetno precijenjen. Jugoslavenski samoupravni socijalizam jako se trudio uvjeriti narod da je najbolji i jedini pravi socijalizam, barem za klasu bolji od onog koji je nastao pod sovjetskom čizmom.
U stvari, Hrvatska po životnom standardu ni 70-ih i 80-ih godina prošloga stoljeća nije uspjela prestići Češku. Bilo je kraćih razdoblja kada se bolje živjelo, zbog inozemnih kreditaili precijenjene valute, gledamo li vrijednosti koje se stvaralo, Hrvatska je uvijek bila iza Češke.
Kasniji će događaji potvrditi da će Češka i Slovačka, brzo nakon pada Berlinskoga zida, s lakoćom prestići Hrvatsku. Za mnoge iznenađujuće, s malim pomakom to će uspjeti i Poljskoj. To se ne može objasniti samo njihovim uspjesima i našim neuspjesima ili ratom.
Razlog leži i u relativno malim razlikama razvojnih razina na kraju socijalističkoga razdoblja. Ta se činjenica često zaboravlja, jer je službena naracija govorila o nekim osobitim hrvatskim prednostima koje i danas preživljavaju u vidu mitova o osobito obrazovanim i nadarenim, natprosječnim ljudima koji žive ovdje.
Zašto su Česi, Slovaci i Poljaci po životnom standardu danas daleko iznad zemalja bivše Jugoslavije. čitajte OVDJE.
