.Znalo se da će rasprava o stanju u našem pravosuđu u Predstavničkom domu državnog parlamenta biti i burna i neizvjesna, ali se nije znalo – a vidjelo se i doživjelo – da će to biti nova prilika za međusobno „šamaranje“ vlasti i opozicija, čak i za to da se među poslanicima pojave oni koji u parlamentarnu proceduru uvode „boga“ u liku svog stranačkog šefa, kao reakciju na „nečastive“, koji su se usudili da kidišu na nj…
SVE MOGUĆE I, NAROČITO, NEMOGUĆE očekujemo i dočekamo u Parlamentu BiH. Nijedna nova, inače rijetka sjednica (2019. održane samo dvije i po), ne prođe bez korištenja prilikom za zamorno, do mučnine neizbježno “šamaranje“ vlasti i opozicije. Tako je bilo i u srijedu, 11. marta, kada je ponovljen januarski pokušaj da se na tematsku sjednicu Parlamenta „privedu“ vodeći pravosudni likovi ove zemlje i da se raspravlja o stanju u pravosuđu. Uz to što se, ovog puta, uspjelo u toj plemenitom naumu – uz prisustvo Milana Tegeltije, predsjednika VSTV-a, Gordane Tadić, glavne državne BiH i Ranka Debeveca, predsjednika Suda BiH – prisustvovali smo novoj demonstraciji političko-cirkuskog pretvaranja Parlamenta BiH u kafansku lakrdiju i, pride, u inovaciji u vidu sukoba „boga“ i „nečastivog“.
Idemo redom. Poslanicima su se najprije obratile sve tri čelne pravosudne osobe. Potom ide poslanička verbalna „baražna vatra“. Najglasniji su, prevođeni Draganom Mektićem, bili opozionari. Postavljali su pitanja, kritikovali, do kraja „otvorili kaverne“, onako „u kost“… Pravosudni funkcioneri su odgovarali. Neki spetljano, smušeno i krajnje neubjedljivo, a neki u cilju uveseljavanje ozbiljne atmosfere. Poput državne tužiteljice, koja je smatrala da se „trebalo raspravljati o koronavirusu i migrantskoj krizi“, što će reći da je u pravosuđu sve u redu. Kad su se poslanici na to horski nasmijali, tužiteljica je imala potrebu da kaže „Vidjećemo, ko se zadnji smije, najslađe se smije!“.
OSIM ŠTO JE OVAKO drčan nastup državne tužiteljice potpuni ćorak i na granici dobrog ukusa za to mjesto i za tu priliku, još rječitiji je dokaz priličnog haosa, kakvim stanje u pravosuđu ocjenjuju (opozicioni) poslanici. I to toliko žestoko i s takvim strasnim nabojem, da je tačka usijenja morala biti dostignuta u trenutku kada je poslanik SDP-a Zukan Helez upitao gospođu Tadić zašto nije uhapšen lider SNSD-a, kada je nedavno ugrozio ustavno-pravni poredak BiH. To je bilo kao prst (tri prsta) u oko nekim poslanicima iz RS-a, u čije ime je sa stolice, kao katapultirana, skočila mlađana poslanica SNSD-a, u čijoj ličnoj karti piše Sanja Vulić, poentirajući „Što se mene tiče, Milorad Dodik ne da je Tito, on je za mene bog! (???!!!).
E, u tom času ne samo da je rasprava o osnovnoj temi otišla u posve krivi tok, prijeteći promašajem i besmislom. U tom času je u prvi plan istaknuto ono što teško može podnijeti normalan probavni sistem bilo koga od nas: u punoj raskoši je eksplodirao sav nacio-isključivi primitivizam, prizemni politički moral, entitetsko-šovenska ušančenost i, konačno, opasno prijeteći stav prema zemlji u čijem parlamentu neki sjede, primaju bestidno dobre plate i ubiše se od truda da je potkopaju i unazade.
NIKO, NARAVNO, REČENOJ poslanici ne brani da voli, obožava, u zakletvu pretvara i nadnaravnim doživljava svog stranačkog lidera. To nije ništa novo i neobično. U vlasti ove zemlje postoje još neke stranke (DF i SBB, recimo), u čijoj registraciji i zvaničnom nazivu piše ime predsjednika, što se da čitati kao da su oni doživotni, s jedne strane, ili pak da su im te stranke ćaćevina, s druge strane. No, jedno je to privatno misliti i svog stranačkog šefa okivati u božanske zvijezde i zvati „bogom“ (što, vjerovatno, misle i redovno pokazuju i mnogi drugi „vojnici“ SNSD-a, dokazujući poltronsko-uvlakački talenat), a posve drugo to demonstrirati, propagandno širiti i zapjenušano skakati u oči onome ko misli drukčije i ko se, zamislite samo!, usudio da na dotičnog, privatnog „boga“ kidiše.
Problem bi mogao biti – i već odavno jeste – u tome što se ovako ustalio jedan neslavan, parazitsko-štetočinski patent, kome su skloni, kao da su pod opijatima ili pod uticajem „božanske“ hipnoze vođe, ljudi koji su izabrani za to da u državnom parlamentu rade svoj posao, bore se za državu i njen prosperitet, a ne za to da „boga“ brane od „nečastivog“. I da tome podrede sve što misle, govore i rade, ne vodeći računa o tome šta misle drugi i, pogotovo, koliko to košta sve nas, koji smo otporni i na takve „bogove“, a i na njihove antipode, koje ova vrsta bogoljubaca smatra „nečastivim“.
