“Prevrnut ćemo svaki kamen u Bosni i Hercegovini kako bismo pronašli ubice naših kolega”, poručili su 26. oktobra 2018. godine predstavnici Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo nakon ubistva Adisa Šehovića i Davora Vujinovića (rafalima iz automatskog naoružanja), koji su bili na redovnom zadatku u sarajevskom naselju Alipašino Polje.
NEPOSTOJANJE ČVRSTIH DOKAZA
Komentirajući slučaj, Eldan Mujanović, profesor na Fakultetu za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije u Sarajevu i direktor Centra za istraživanje politike suprotstavljanja kriminalitetu za DW kaže:
“Mislim da je policija na tragu onih koji su izvršili ovo krivično djelo, ali čini mi se da je problem za sada u nepostojanju čvrstih dokaza pomoću kojih bi počinioci bili procesuirani i adekvatno kažnjeni. Policiji je poznato da počinioci dolaze iz kruga automafije koja godinama operira po Sarajevu, međutim slučaj, nažalost, još tapka u mjestu”.
U BiH, kako je pisao Jutarnji list u okviru serijala o automafiji, djeluje dobro uhodani kriminalni lanac koji se specijalizirao za krađu automobila marke Volkswagen, Audi i BMW. Sjedišta tih skupina su na sarajevskim Palama, Sokocu i Istočnom Sarajevu. Svoje najčešće tročlane ekipe noću šalju preko međuentitetske granice na lokacije gdje bi im izvidnici dojavili da se nalazi plijen. Kada ih policajci i spaze, lako im je pobjeći jer sarajevska policija nema ovlasti u potjerama prijeći na teritorij Republike Srpske do kojeg lopovima treba desetak minuta brze vožnje. Nakon krađe, automobili se režu u dijelove ili preprodaju u Crnoj Gori, Albaniji, Rusiji, Srbiji, Hrvatskoj, Kosovu…
Slučaj ubistva policajaca samo je jedan u nizu još nerazriješenih ubistava policijskih službenika. Prije 23 godine (28.9.1996.) u Sarajevu je ubijen Nedžad Ugljen (likvidiran na parkingu iz vatrenog oružja), zamjenik direktora tadašnje tajne službe zvaničnog naziva Agencija za istraživanje i dokumentaciju (AID). Niko još nije odgovarao za ovaj zločin, o kojem u glavnom gradu BiH skoro niko ne želi ili ne smije govoriti.
“U Sarajevu je javna tajna da je ubistvo Ugljena naredila država”, napisao je Senad Avdić, glavni i odgovorni urednik tadašnjeg sedmičnika, a danas portala ‘Slobodna Bosna’, 2007. godine.
“Bošnjački politički vrh”, zabilježio je Avdić, “zamjerao je Ugljenu na njegovim bliskim vezama s Adilom Zulfikarpašićem, najpoznatijim bošnjačkim političkim disidentom, te Harisom Silajdžićem, nekadašnjim premijerom Republike Bosne i Hercegovine a kasnije i članom Predsjedništva BiH, koji su doživljavani kao potencijalni protivnici Alije Izetbegovića.”
Također, Avdić navodi da Ugljen nije imao simpatije za antiteroristički kamp u Pogorelici u kojem su radili instruktori iz Irana, koji je Amerikancima bio trn u oku. Nakon što je SFOR (tadašnje Stabilizacijske snage u BiH) u februaru 1996. zatvorio kamp, uslijedilo je hapšenje Iranaca, za šta je bošnjački politički vrh optužio Ugljena.
Citirajući izjavu Ramiza Delalića, ratnog komandatna jedne od brigada Armije Republike Bosne i Hercegovine koji je ubijen u Sarajevu 2007, Avdić dodaje i da je Ugljen “bio veoma koristan” za odnose BiH i Haaga.
Drugi nerazriješeni slučaj ubistva visokorangiranog policijskog službenika za žrtvu je imao zamjenika ministra unutrašnjih poslova Federacije Bosne i HercegovineJozu Leutara 1999. godine u Sarajevu (podlegao od posljedica ranjavanja izazvanog eksplozijom bombe postavljene ispod sjedišta automobila ukojem se nalazio). U istragu je bio uključen, između ostalog, i američki FBI. Na kraju je sve okončano neuspjelim sudskim procesom, pod svojevrsnim mentorstvom američkog generala Žak Pol Klajna (Jacques Paul Klein), koji je u to vrijeme bio na čelu Misije Ujedinjenih naroda u Bosni i Hercegovini.
MONTIRANI PROCES PROTIV ŠESTORICE
Klajn je bh. javnosti obećao da će ubice Leutara biti brzo pronađene i osuđene, ali je na kraju sve završeno farsom. Naime, tužba se bazirala na iskazu zaštićenog svjedoka Merima Galijatovića koji je, prema navodima splitske “Slobodne Dalmacije” iz 2002., u svom iskazu iznio “mnoštvo laži, kontradiktornih izjava i nevještih konstrukcija događaja.”
Proces protiv šestorice Hrvata u predmetu “Leutar”, za koji će se kasnije ispostaviti da je montiran, počeo je u julu 2001. i trajao je do novembra 2002. Osim jednog iskaza zaštićenog svjedoka, tužilaštvo nije raspolagalo drugim dokazima u optužnici protiv šestorice.
Iz Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo nam je potvrđeno da se ne vodi nova istraga u predmetima “Ugljen” i “Leutar”. Također, u Tužilaštvu Kantona Sarajevo rečeno je da su ovi predmeti prošle godine proslijeđeni Tužilaštvu Bosne i Hercegovine na postupanje.
Tragom ovih navoda, ekipa DW je tražila i komentar iz nadležnog Tužilaštva Bosne i Hercegovine, čiji je portparol Boris Grubešić u kratkoj izjavi za DW rekao: “U interesu rada na predmetima, ne možemo davati nikakave dodatne informacije ili komentare.”
Muhamed Budimlić, profesor na Fakultetu za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije u Sarajevu i bivši ministar unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo analizirao je ovu temu za DW.
DUGOROČNE ŠTETNE POSLJEDICE
“U Bosni i Hercegovini, nažalost, postoji veoma veliki broj neriješenih teških krivičnih djela, među koja se svakako ubrajaju sva ona sa smrtnim ishodom. Pod tim teškim krivičnim djelima ne smatram samo ova koje ste pomenuli, već i brojna druga ubistva, počevši recimo od ubistva Pavla Bezeka u Štrosmajerovoj ulici u Sarajevu prije skoro dvadeset godina, do nasilne smrti ili vjerovatno ubistva Dženana Memića ili ubistva Davida Dragičevića prije nekoliko godina“, rekao je Budimlić.
Prema njegovim riječima, postoji veliki broj očiglednih pokazatelja da državni aparat u BiH, koji se najviše ogleda u aktivnostima policijskih i pravosudnih institucija, ima brojne i teške probleme, odnosno ne funkcioniše na zadovoljavajućem nivou.
BEZ STRUČNOG PRISTUPA
“Smatram da najveća odgovornost leži na našim predstavničkim tijelima, konkretno Parlamentima BiH i FBiH, Narodnoj Skupštini RS te kantonalnim skupštinama, u čijoj nadležnosti je ne samo donošenje zakona koji regulišu oblast vladavine prava već i nadzor, kontrola i usmjeravanje rada tih institucija kroz utvrđivanje prioriteta i smjernica djelovanja, što u konačnici završava donošenjem budžeta”, ističe Budimlić.
Pored odgovornosti parlamenata, dodaje Budimlić, izuzetno visoka odgovornost za neefikasnost policijskog i pravosudnog sistema leži i na tijelima koja su zamišljena da obezbijede njihovu političku i svaku drugu nepristrasnost i nezavisnost, prije svega Visoki sudski i tužilački savjet i tzv. nezavisni odbori policijskih tijela.
ALJKAVO VOĐENJE ISTRAGA
Budimlić navodi da se za većinu nerazriješenih najtežih krivičnih djela može reći da postoji visok stepen sumnje da u tim slučajevima vjerovatno postoji umiješanost osoba koje imaju mogućnost uticaja na policijski i/ili pravosudni sistem, te koristeći se tim uticajem ostaju prikriveni.
“Pod nerazriješenošću smatram ne samo izostanak osuđujuće presude, već se ona može dijagnosticirati u svim fazama postupka. To su neotkrivanje i neprijavljivanje krivičnih djela i njihovih počinilaca, podnošenje nekvalitetnih i manjkavih izvještaja o počinjenim krivičnim djelima, aljkavo i nekvalitetno vođenje istrage i uopšte procesa optuživanja, zatim loše vođenje sudskog postupka koje nerijetko ishoduje presudama koje ne ispunjavaju onu svrhu koja je propisana zakonom….”, zaključuje Budimlić.
ZBOG TOGA ĆE SE, NAŽALOST, GRAĐANI BIH JOŠ DUGO OSJEĆATI NESIGURNO
Ogorčeni građani Sarajeva na ovu temu kažu: “Ubiju policajce i nikome ništa. Pa čemu se onda možemo mi, obični smrtnici, nadati. U BiH je pravda spora i nedostižna.”
Poboljšanju sigurnosne situacije u BiH i efikasnijem radu pravosudnih policijskih organa ne pomažu ni česti apeli Ureda visokog predstavnika (OHR) i predstavnika Evropske unije u BiH, jer je birokratizirani i korumpirani glomazni aparat odan samo političkim elitama, a ne istini i pravdi, i ne mari za to.
Izvor: DW
