Turbulentni odnosi velikih sila ovim dobijaju potpunu kulminaciju. Ankara i Moskva donedavno nisu mogle očima da se gledaju, a sve je po zlu krenulo obaranjem ruskog bombardera na nebu iznad granice Sirije i Turske.
Kako vlasti u Turskoj nisu željele da upute izvinjenje, niti da se zauzmu za procesuiranje ubice ruskog pilota koji je umalo preživio obaranje, uslijedila je “diplomatska ofenziva“ Moskve u kojoj se gotovo svakodnevno zvanična Ankara optuživala za “udruženi poduhvat“, šverc nafte džihadista.
Istovremeno, Bruxelles je na Ankaru gledao sa sve više pozitivnih osjećanja, naročito u jeku izbjegličke krize kada je bilo neophodno ostvariti dobru koordinaciju i, ako ništa drugo, bar regulirati način na koji izbeglice iz Sirije i Iraka pristižu na stari kontinent.
Njemačka kancelarka Angela Merkel je zagovornik teze da sa Turskom treba ostvariti bolju suradnju, određeni dogovori su postignuti, uključen je bio i novac, kao i “zeleno svjetlo“ za nastavak europskog puta Turske.
Drastičan zaokret se dogodio kada je Erdogan uputio izvinjenje Putinu zbog obaranja ruskog aviona, iz Moskve je to prihvaćeno sa zadovoljstvom, a poslije neuspjelog puča bilo je izvjesno da će Erdogan odlučnije izabrati stranu.
Recep Tayyip Erdoğan se odlučio da promijeni stranu, a njegovoj odluci je vjerovatno kumovao i haos koji je nastao u vojnoj bazi Indžirlik u Turskoj, koju koriste NATO i snage SAD, a odakle je navodno i krenula ideja o puču.
U najavi posjete Moskvi, Erdogan je istakao i da Europska unija više od pola vijeka obmanjuje Ankaru, tako da je sasvim izvjesno da na svjetskoj političkoj sceni dobijamo novi savez, usprkos činjenici da je Turska članica Nato pakta.
Izvor: B92
