Otac bacio četvero svoje djece s prvog sprata porodične kuće. Jučer je i na portalu Slobodne Dalmacije objavljena jedna od najpotresnijih vijesti u historiji Hrvatske.
Gotovo svakog dana u novinarskom poslu susrećemo se s teškim ljudskim pričama, istinskim tragedijama, vijestima koje mijenjaju karakter novinara koji ih pišu i urednika koji ih objavljuju. Razvijamo debelu kožu i malo šta nas više može šokirati. A onda se susretnemo s viješću da je otac s prvog sprata porodične kuće bacio četvero djece.
Sam naslov izaziva jezu, dubok osjećaj bijesa i nevjerice. Ne samo kod novinara, već i u cjelokupnoj javnosti.
Neki od njih su bitni za kontekst i razumijevanje pozadine slučaja, većina nije. U samo nekoliko sati nezamisliva ljudska tragedija svede se na nivo trača.
Slobodna Dalmacija, kao i svi drugi portali, pisala je o događaju na Pagu. Znaju počinitelja nedjela, znaju kako se zločin dogodio, imaju videe porodičnih proslava rođendana, nasmijanih lica oca i djece. Gledali su ih slomljena srca znajući što se u istoj toj kući dogodilo samo nekoliko dana kasnije.
Ništa od ovih informacija neće objaviti. Ništa o identitetu stradale djece, čak ni fotografiju njihovog oca koji je zlodjelo počinio.
O događaju na Pagu treba pisati i izvještavati. Pojedinim detaljima možda vrijedi i šokirati pa tako potaknuti javni pritisak na institucije jer, kada neko baci četvero djece s balkona, budite sigurni da je riječ o događaju u kojem su institucije negdje zakazale.
Naravno, niko takvo nešto ne može niti zamisliti, kamoli predvidjeti, no ovaj svirepi čin nije impulsivna odluka nastala u jednom danu. Razina disfunkcionalnosti potrebna da bacite vlastitu djecu s balkona ne stvara se preko noći, riječ je samo o kulminaciji problema čije su naznake institucije mogle registrovati.
Ako ne institucije, onda građani. Ovo je sistemski propust od kojeg moramo napraviti primjer, i zato o njemu pišemo, ali i lekcija o građanskoj kulturi i hrabrosti. Kad primijetite porodično zlostavljanje, ne zatvarajte oči o kome god se radilo. Ne pričajte nakon što se tragedija dogodi da su djeca bila zapuštena, da je riječ o ‘problematičnoj’ porodici. Ako primijetite nasilje vaša je dužnost prijaviti ga odmah, vaša je dužnost zaštiti djecu.
Slobodna Dalmacija, dakle, neće objaviti identitet oca jer to nije informacija od javnog interesa. Potpuno je nebitno kako se otac zove i gdje je tačno živio. Naime, objavom njegovog imena i fotografije posredno otkrivamo i identitet djece. Nije to samo nezakonito, nego je na štetu stradale djece. Svijet danas tako funkcioniše; kada mediji objave njegovo ime, deseci hiljada ljudi upisat će ga u tražilicu, otvoriti Facebook profile i tako smo, makar su namjere bile najbolje, u djecu uperili reflektore, žrtvama napravili još veću štetu.
Njihova imena ne trebate znati, a provlačenje fotografija onog koji im je učinio ovo nezamislivo zlo po medijima (internet sve pamti) jednog dana samo će im otežati proces oporavka. Neobjavljivanjem njegovog identiteta ne štitimo nasilnika, već njegove žrtve.
S druge strane, itekako je bitno da o slučaju pišemo te da se istraži svaki njegov detalj. Vrijednost tekstova koje objavljujemo nije u tome da vidite lice nasilnika ili balkon s kojeg je bacao djecu. Oni će imati smisla samo ako stvore javni pritisak na institucije da urede bolji sistem, potaknu centre za socijalnu skrb da vrše bolju kontrolu, inspekcije da pronađu odgovorne, a građane da na nasilje i nebrigu za djecu reaguju prijavama, a ne okretanjem glave.
SLOBODNA DALMACIJA
