U planinama Adirondak u gornjem dijelu države Njujork zime su duge i mračne. Termometar ispred kuhinjskog prozora na našoj kući često pokazuje temperature ispod nule, a snijeg pada skoro svakodnevno. U jednoj od takvih zima, najtamnijoj od kada se pamti, muž i ja smo pokopali našu kćerkicu.
Kada sam ušla u deveti mjesec nevjerovatno lagane trudnoće, rodila se moja kćerka Džun (June). Bila je mrtvorođena. Nije bilo objašnjenja za to što se dogodilo. Doktori i testovi su potvrđivali da je bila zdrava. Ja sam bila potpuno izgubljena. Trebala sam preboliti osobu sa kojom nisam imala nikakve zajedničke uspomene osim njenih udaraca dok je bila u mojoj utrobi,. Njenog prevrtanja i udaraca.
Zimu nakon Džunine smrti provela sam pregledavajući sve moguće medicinske žurnale u kojima se pisalo o statistikama po pitanju broja mrtvorođenih. Ako nisam radila to posjećivala sam njen grob i radila oko njega. Moj muž je opsesivno vozio svoj snoumobil kilometrima daleko i nestajao satima. Naš četverogodišnji sin počeo je piškiti u krevet i stalno me pitao da ga držim u rukama kao malu bebu. Naša porodica se raspadala.
Smatrala sam da svakog dan moram okopavati zemlju oko njenog groba. Mislila sam da će joj biti hladno i da će se osjećati zapostavljeno, a ovako sam joj pokazivala koliko ju volim. Nakon jednog dana kada je napadalo posebno mnogo snijega zamolila sam muža ode sa mnom do groblja i da ponese naše vozilo za čišćenje kako bismo očistili čitav prostor oko njenog groba. Smatrala sam da snijeg nije prekrivač, već zatvor.
Foto: fizkes – Shutterstock.com
On me nije gledao kao potpunu luđakinju, nego me je umjesto toga odveo na groblje gdje smo počeli čistiti snijeg zajedno. Čišćenje Džuninog groba postalo je za nas vrsta rituala sa katarzičnim efektom. Bila je to varijanta spoja za dvije osobe koje prolaze kroz period žaljenja.
Kokteli koje smo probavali na tim našim spojevima imali su dva sastojka: bol i još boli. Pomalo morbidno? Da, ali nas nije bilo briga. Na groblju nije bilo očiju punih sažaljenja koje su nas gledale. Nije bilo čudnih komentara o tome da je Džun sada ’na boljem mjestu’. U tišini groblja, preživljavali smo necenzurisanu verziju naše boli. Tokom jednog od tih naših ’spojeva’ počeli smo pričati o strahovima vezanim za buduće trudnoće.
„Šta ako se ovo opet dogodi? Kako bismo to mogli uopšte preživjeti?“, pitala sam ja.
„Mislim da ne bismo mogli“, odgovorio je on.
„Pa, šta onda da radimo?“
Snijeg je padao i padao a mi i dalje nismo imali odgovore. Samo smo nastavili sa okopavanjem i uređivanjem.
Gledali smo redovno vremensku prognozu i na osnovu nje planirali naše odlaske do groblja. Mislila sam da ćemo imati ozbiljne probleme kada smo, mjesec dana nakon Džunine smrti, saznali rezultate njene autopsije. Nakon što smo čuli rezultate otišli smo na ručak koji je opet izgledao kao spoj. Konobarica je sigurno mislila da jeste.
„Spoj na koji smo otišli bez djece, ha?“
„Ne baš“, odgovorio je moj muž.
To je do današnjeg dana jedini spoj za ručak kada sam morala ustati od stola i otići plakati u autu. Ono što mi je bilo potrebno bila je samoća i sigurnost koju mi je pružalo groblje, a ne salata.
Čitala sam o tome da je broj razvoda parova koji su preživjeli smrt djeteta veoma visok. Nisam znala da li je to tačno ali znam da sam tada mislila ’Nemoguće je da se mi ikada razvedemo, ko će održavati grob sa mnom?’.
Ti redovni odlasci na groblje gdje smo održavali njen grob bili su podjednako važni za spas našeg brak, ako ne i važniji, od naših odlazaka kod psihoterapeuta. Mi smo bukvalno metodično kopali i prekopavali po svim slojevima naše tuge i, nekim čudom, to je ojačalo naš brak.Instinktivna potreba da budemo roditelji našeg djeteta, makar i mrtvog, pomogla nam je da se zbližimo.
