Pojedini građani su skloni vjerovati da šumovi pri telefonskom razgovoru, ili upisivanje posebnog koda, mogu otkriti da li im se telefon prisluškuje od strane nadležnih organa. Ta vjerovanja nisu ništa više nego urbane legende, jer su metode prisluškivanja ipak modernije od popularnih uvjerenja, a pribavljanje sudskog naloga za prisluškivanje zahtijeva postojanje osnovane sumnje za činjenje krivičnog djela.
Zakoni o krivičnom postupku u FBiH, RS-u, Brčko distriktu i na nivou BiH propisuju da prisluškivanje mobilnih i fiksnih telefona spada u red posebnih istražnih radnji, koje između ostalog uključuju i nadzor i tehničko snimanje prostorija, pristup kompjuterskim sistemima i kompjutersko sravnjenje podataka, tajno praćenje i tehničko snimanje osoba i predmeta te niz drugih radnji.
Zakonska regulativa između administrativnih jedinica u BiH je većinom ujednačena i propisuje da tužilac na zahtjev policije, ili na osnovu vlastite procjene, može od sudije zatražiti odobrenje vršenja posebnih istražnih radnji. Ukoliko sudija nadležnog suda to odobri te na osnovu te odluke nadležni telekom operater omogući pristup svom sistemu, policijska agencija može započeti operaciju prisluškivanja.
Preduvjeti za prisluškivanje
Tužioci ne mogu proizvoljno određivati koje osobe će se prisluškivati, već se mora ispuniti niz preduvjeta uključujući postojanje osnova sumnja vršenja krivičnog djela, a što se odnosi i na osobu koja osumnjičenom prenosi informacije u vezi s kriminalnim radnjama. Krivična djela za koja se mogu odrediti posebne istražne radnje podrazumijeva u slučaju Zakona o krivičnom postupku BiH radnje protiv integriteta BiH, protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, terorizma i djela za koja se prema zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Ova krivična djela su identična i u entitetskim zakonima s tom razlikom da se umjesto radnji protiv integriteta BiH navode radnje protiv integriteta tog entiteta.
Goran Kovačević, docent na Fakultetu za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije u Sarajevu, kazao je za Faktor da je ključno poštivanje lanca donošenja odluka u naredbama o prisluškivanju.
– Ako se ovaj lanac ne ispoštuje, svaki dokaz koji se prikupi ne može se koristiti na sudu. Ali ono što je bitno istaći je da se građani BiH ne trebaju bojati, jer ako se neko ne bavi kriminalom, nijedan dokaz se protiv te osobe ne može koristiti. U slučaju da tu osobu neko ucijeni informacijama prikupljenim prisluškivanjem, onda je to krivično djelo i treba se prijaviti nadležnim službama. Naposljetku, imati ljubavnicu kao podatak kojim vas neko ucjenjuje nije krivično djelo nevezano za druge negativne aspekte tog ponašanja – kazao je Kovačević.
Građani imaju pravo na privatnost, koje može biti derogirano samo u slučaju proglašenja vanredne situacije u državi, poručuje Kovačević.
Ko vrši prisluškivanje
Samu operaciju prisluškivanja vrše policijske agencije u BiH poput SIPA-e, MUP-a RS, FUP-a, kantonalnih MUP-ova, ali i Obavještajno sigurnosne agencije. Iako postoji relativno malo podataka o tehničkim specifikacijama prislušnih uređaja, što je i razumljivo zbog same prirode tih operacija, ali i kriminalaca koji nastoje preduprijediti eventualne pokušaje praćenja, poznat je podatak da je jednu od prvih visokosofisticiranih oprema za prisluškivanje SIPA i OSA dobila iz Njemačke, a kupovinu opreme je finansirala Evropska komisija sa 2,1 miliona maraka.
Što se tiče praćenja poruka na Viberu i Facebooku kao izuzetno popularnim platformama za komuniciranje u BiH, Kovačević pojašnjava da u tim slučajevima sigurnosne agencije iz BiH mogu pristupiti komunikaciji osumnjičenih samo u slučaju da firma koja je vlasnik servera to i odobri.
– Direktno pratiti komunikaciju na ovim mrežama, ali i ostalim sličnim platformama, izuzetno je teško bez njihovog odobrenja jer postoje višestruki nivoi zaštite – ističe on.
Ono što građane interesira je i kada i kako će znati da li su bili prisluškivani. Zakoni u BiH propisuju da u slučaju da se tokom operacija prisluškivanja ne pronađu dokazi krivičnog djela, osoba koja je bila predmet posebnih istražnih radnji mora pismeno obavijestiti o tim radnjama u roku od 30 do 60 dana. Sve prikupljene informacije i podaci se moraju uništiti pod nadzorom nadležnog sudije.
U slučaju da su otkriveni dokazi krivičnog djela, postupajući tužilac donosi odluku o daljnem postupanju, a što može uključivati i hapšenje te određivanje mjera pritvora, nakon čega slijedi postupak suđenja u okviru kojeg će nadležni sud donijeti konačnu odluku.
Izvor: faktor
