Trgovanje ljudima jedan je od najgorih zločina. Donosimo vam šokantne, stvarne priče žrtava. Njihove tragične sudbine zapisane su u policijskim bilježnicama. U Policijskom nacionalnom uredu za suzbijanje korupcije i organiziranoga kriminaliteta s istražiteljima, koji se bore protiv ovog zločina, zavirili smo u slučajeve koji su i njih potresli. Priču koju donosi Express.hr prenosimo u cijelosti.
Anina (11) majka je prostitutka. Rodila ju je u BiH. Nije znala ko je Anin otac. Bebu nije željela, ostavila ju je nakon porođaja. O Ani se počela brinuti baka.
Zapravo, nije se brinula o njoj. Zanemarivala ju je i hranila tek toliko da može preživjeti. No baka joj je bila jedino živo biće koje je imala na ovom svijetu pa je voljela baku. Rasla je uz nju u siromaštvu i – prošnji.
S vremenom, kako je Ana odrastala, a bila je predivna curica prekrasne smeđe kose, baka je, zahvaljujući Ani, počela više zarađivati.
Ljudi su voljeli Anino milo lice pa bi uvijek udijelili više novca. No nije samo prosila…
“Za nas su baka i Ana bile strankinje koje smo u Hrvatskoj zatekli u prošnji. Curica je bila gotovo nepismena, ali vrlo inteligentna i prelijepa – svjedoče nam istražitelji, koji su baku i Anu lani uhvatili dok su prosile. Ana kao da je odahnula. Kao da je shvatila da su patnje završile. Ne zbog prosjačenja nego zbog onoga što su psiholozi poslije otkrili vještačenjem.
Više od godinu dana Anu su u Bosni držali zatočenu, izgladnjivali, tukli, silovali. Imala je manje od 10 godina. To nije rekla liječnicima. Nacrtala im je svoje patnje. Crteži su to koji, kad ih vidite, mislite da su predložak za film strave i užasa. Baka, koju su na kraju protjerali iz Hrvatske, morala je znati što su zvijeri činili njezinoj unučici. No nije reagirala.”
“Ona ju je koristila za prosjačenje i samo joj je to bilo bitno. Od dražesne curice pretvarala ju je u još dražesniju samo radi svoje koristi”, kažu istražitelji.
Zločincima iz Bosne policija još nije ušla u trag. Baka, nažalost, nikoga nije odala. Vratila se u Bosnu bez svoje male curice, kako joj je lažno tepala.
Ani je Hrvatska odobrila četvrti privremeni boravak iz humanitarnih razloga. U sigurnoj je skrbničkoj obitelji. Ne želi otići iz Hrvatske, rado bi ovdje zauvijek ostala.
Ima svoju dekicu, krevetić, jastučić i medu. Naučila je čitati i pisati, jede redovito, ne tuku je, ne prisiljavaju ni na šta.
“Više od 12 milijardi dolara na godinu zarade trgovci ljudima”, šokirali su nas u MUP-u ovim podatkom.
Ova dobit odnosi se samo na trgovanje ženama i djecom, i to zbog seksualnog iskorištavanja. Trgovanje ljudima jedan je od najvećih međunarodnih problema posljednjih godina, kažu u MUP-u. Ni Hrvatska nije iznimka.
“Trgovanje ljudima jedan je od najgorih zločina našeg doba. Muškarci su najčešće žrtve prisilnog rada, žene prostitucije, a djeca prosjačenja i prodaje obiteljima bez djece. Svi mogu biti žrtve zbog trgovanja ljudskim organima”, napominju u MUP-u.
Sanja (24) konobarila je u gostionicama. Poznanik joj je otvoreno ponudio zarađivanje na prostituciji. Obećao joj je sunčanu zemlju i dobru zaradu. Zagrizla je. Spakirala je kovčeg, uzela putovnicu i otišla u Španjolsku. Tamo ju je “sve čekalo”, stan i – makro.
“Prvo je dobila batina. Potom ju je bacio u sobicu, još je jedanput pretukao, uzeo joj mobitel i putovnicu”, zapisala je policija.
“Pokušaš li pobjeći, zaklat ću te, ubit ću te… Ne znaš tko sam i kakve veze u policiji imam. Ti si sad moje vlasništvo i zarađuješ za mene”, jasno joj je makro dao do znanja.
Sanja je plakala i patila. I prostituirala se. Često su je i silovali jer im je to makro dopuštao. U trošnu bi sobicu doveo i petoricu muškaraca koji su je silovali i iživljavali se nad njom.
“Ja častim”, govorio bi im.
Batine je dobivala redovito. Na dan je morala “odraditi” i 50 mušterija. Makrou je davala cijelu dnevnu zaradu, između 2500 i 3000 eura.
Morala je pristajati na seks bez kondoma ako bi to mušterija željela. Mnogi su željeli seks tijekom menstruacije. Ni toga nije bila pošteđena…
Sad je u Hrvatskoj. Uspjela je pobjeći iz sobička iz Španjolske, preko Slovenije, vlakom u Hrvatsku. Bez putovnice.
No nije željela surađivati s istražiteljima. Javila se samo da je bila žrtva trgovine ljudima. Kao žrtva ne mora ništa odati policiji…
“Otkad im oduzmu dokumente, žrtve, iako toga možda nisu svjesne, postaju žrtve trgovine ljudima. Postaju ovisne o trgovcima i žive pod velikim stresom, u stalnom starhu od zlostavljanja, ubojstva ili deportacije”, ističu u MUP-u.
Tamara (13) rodila se u Sofiji, u Bugarskoj. Roditelji su joj se rastali kad je napunila pet godina. Nakon rastave je ni jedan od roditelja nije želio pa je završila u dječjem domu.
Tamo je ostala do 13. godine, kad su otac i pomajka došli po nju. Odveli su je u mjesto Levski. Otac ju je tretirao kao nepotreban predmet. Svaki ju je dan tukao više puta. Udarao ju je u glavu i tijelo, gurao joj ruke u vrući štednjak.
Jedanput ju je nožem rezao po tijelu. U tom je paklu Tamara živjela četiri mjeseca. Ponadala se boljem životu nakon što ju je pomajka za 4000 eura prodala trojici muškaraca i ženi.
Oni su je odveli u Hrvatsku, u Osijek. Smjestili su je u obitelj kojoj su je prodali kao suprugu maloljetnom Mirku (14). Tamara je prihvatila brak i život u novoj obitelji. Nadala se da će joj biti bolje nego kod oca i pomajke.
“Mirkova baka počela ju je ‘pripremati’ za prvi spolni odnos. Opirala se pa ju je baka ispljuskala. Užasno se prepala, hrabro je odbijala bilo kakav spolni odnos. No to je kratko trajalo. Morala je spavati s Mirkom, ali i s rođacima. Poslije su je tukli bez obzira na to je li pristala na seks ili nije”, zabilježili su policajci.
Shvatila je da joj se neće ispuniti nade u život bez patnje. Odlučila je pobjeći u Bugarsku, ali ne k ocu nego u dječji dom iz kojeg su je odveli. No Mirkova baka nije mogla podnijeti bijeg unukove “žene”.
Nestanak je prijavila policiji. No oni su je prvi pronašli i smjestili je u osječku odgojnu ustanovu. Ostala je u Hrvatskoj zbog Programa zaštite identificirane žrtve trgovanja ljudima.
“Prošlih godina opremili smo dva sigurna skloništa za žrtve trgovanja ljudima, jedno za odrasle, za koje se skrbi Crveni križ, a drugo za maloljetne, za koje se skrbi Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi. Troškove skrbi za žrtve snosi Vlada.”
