U našoj svakodnevici, priče o nasilju često prolaze kao još jedna vijest, dok iza suve statistike stoje stvarne osobe, čitave porodice, i najosjetljivija društvena grupa – djeca.
Nasilje nad ženama, koje se sve više manifestuje u različitim oblicima – fizičkom, psihološkom, ekonomskom i digitalnom – ostaje duboko ukorijenjen problem u našem društvu. Iako su mnogi zakoni uvedeni, a javnost sve više upoznata s ozbiljnošću problema, društvene norme i nedostatak adekvatne podrške i dalje predstavljaju prepreku ženama koje trpe nasilje.
„Zašto ne odlaziš?“
„Zašto ostaješ? Zašto ne odeš i ne živiš bolji život?“ – pitanja koja se često postavljaju izvan tih zidova, izvan života žena koje svakodnevno krvlju i suzama plaćaju svoje postojanje u nasilnim odnosima. Ali ono što se zaboravlja je da je odgovor na to pitanje za mnoge žene daleko od jednostavnog.
Prema dostupnim podacima, stope nasilja nad ženama ostaju visoke, dok veliki broj žrtava i dalje ne prijavljuje nasilje zbog straha, stida ili nedostatka podrške. Iz perspektive stručnjaka, ključne prepreke uključuju stigmatizaciju žrtava, neosjetljivost okoline, te manjkavosti u pravnom i socijalnom sistemu. Psiholozi ističu da su mnoge žene emocionalno vezane za počinioce nasilja, zbog čega se suočavaju s osjećajem krivice i sumnje u odluku da napuste nasilnu zajednicu.
„Ono što većina ljudi izvan tog konteksta ne razumije jeste zašto žena, žrtva nasilja, ostaje u toj zajednici i ne izlazi iz nje? To frustrira porodicu, prijatelje, pa i predstavnike institucija. Tu je potrebno dublje razumijevanje i osnaživanje. Ova složenost problema ne zahtijeva samo emocionalnu podršku, već i stručno usmjeravanje za žene koje se nalaze u ovim situacijama“, objašnjava psihologinja i psihoterapeutkinja Slađana Cvjetković.
Djeca kao nevidljive žrtve
U Sigurnoj kući u Bijeljini, trenutno boravi 17 štićenika, većinom djece.
Nasilje u porodici, upozorava Cvjetković, ima dubok uticaj na djecu koja su svjedoci i žrtve: „Djeca koja odrastaju u nasilnim sredinama često preuzimaju obrasce ponašanja koje vide kod svojih roditelja, nastavljajući ciklus nasilja kroz generacije. Istraživanja na mozgu – neuroznanost – pokazuju da djeca koja odrastaju u takvom okruženju formiraju neurone u mozgu kako bi se zaštitila, jer bivaju preplavljena strahom. S druge strane, istraživanja pokazuju da dječaci koji su odrasli u takvim porodicama imaju sedam puta veću vjerovatnoću da će i sami biti nasilni. Isto tako, djevojčice koje su odrasle u takvim porodicama kasnije često bivaju žrtve nasilja, jer formiraju obrazac zavisnosti, podređivanja i biraju partnere koji su otvoreno ili prikriveno nasilni“, objašnjava Cvjetković za Buku.
Na taj način, nasilje ne uništava samo živote žena, već i budućnost djece koja odrastaju u takvim okruženjima.
Kurtuma: “Nasilje je zajednički problem”
Edukativna radionica „Zajedno za bolju zaštitu žena od nasilja“, koju sprovodi Fondacija „Lara“, organizovana je u Bijeljini uz podršku Njemačke ambasade. Radionica je okupila stručnjake i predstavnike pravne zajednice, a njen cilj je podizanje svijesti o nasilju nad ženama i djecom, kao i jačanje podrške žrtvama kroz bolje razumijevanje njihove situacije.
Nataša Kurtuma, voditeljica kancelarije Fondacije „Lara“, kaže za Buku da je od izuzetne važnosti da društvo ozbiljno shvati nasilje kao zajednički problem. „Još uvijek imamo nesenzibilisane predstavnike institucija koji ne prepoznaju ovo kao problem cijelog društva i ne vide da od toga počinje sve ostalo. Ova radionica omogućava advokatima, koji često zastupaju počinioce, da bolje razumiju kroz šta prolaze žrtve tokom pravnih postupaka i kako ih dodatno ne traumatizovati“, izjavila je Kurtuma.
Nasilje u porodici i odnos pravosuđa: Nedosljednosti i izazovi primjene zakona
Govoreći za Buku, profesorica Pravnog fakulteta Ivanka Marković ukazala je na određene nedosljednosti i dileme u pravosuđu u vezi s primjenom zakona o nasilju nad ženama. „Iako postoje pomaci u sudskoj praksi, još uvijek se pojavljuju slučajevi neadekvatne primjene instituta kao što su sticaj krivičnih djela, produženo krivično djelo, te pitanje – da li se može primijeniti institut nužne odbrane u situaciji kada žrtva biva napadnuta od strane učinioca? Stiče se utisak, na osnovu nekih presuda, da žrtva nema pravo da odbije protivpravni napad, iako svi znamo da osoba koja postupa u nužnoj odbrani ima pravo da se brani i da ne može biti kažnjena za to“, kaže Marković.
Ona podsjeća da je Evropski sud za ljudska prava u svoju sudsku praksu uključio i nasilje putem digitalnih medija. „U krivičnom zakoniku Republike Srpske imamo inkriminisano digitalno nasilje koje se vrši prema djeci u raznim oblicima, a imamo i tzv. ‘osvetničku pornografiju’ – novo krivično djelo uvedeno 2023. godine, kojim se kažnjava onaj koji objavi fotografije ili snimke koje je snimio sa svojim partnerom i zloupotrijebi povjerenje koje su imali“, kaže Marković za Buku.
„Iako smo imali periode kada je svijest nosilaca pravosudnih funkcija bila razvijenija, sada se suočavamo s opasnim povratkom na stavove koji dovode u pitanje opravdanost zaštite od nasilja, govoreći o ‘tradicionalnoj porodici’ i time umanjujući nivo zaštite žena“, objašnjava Marković.
Borba još nije gotova
Iako su postignuti određeni pomaci u prepoznavanju i suočavanju s nasiljem u porodici, borba još nije gotova. Zakon je samo prvi korak, a pravi izazov leži u tome da ga sprovedemo u praksi – u svakodnevnom životu, u svakom domu, na svakom nivou društva.
Promjene nisu samo zakoni, već i promjene u našoj svijesti, stavovima i reakcijama. Borba nije završena dok poslednja žrtva ne bude zaštićena, dok nasilje ne bude zauvijek iskorijenjeno iz naših domova.
