U Galeriji Mi Ritmo u Tuzli, 15. marta sa početkom u 19 časova bit će otvorena izložba slika Gorana Milinkovića, akademskog slikara iz Mostara.
Goran je rođen 1962. godine u Mostaru. Nakon diplomiranja na Građevinskom fakultetu u Mostaru godine 1987. aktivnije se počinje baviti slikarstvom. Galerijskim radom se bavi preko dvadeset godina u galeriji „Michelangelo“ u Mostaru gdje od 2008. godine vodi tečaj crtanja i slikanja. Pored pet samostalnih izložbi sudionik je velikog broja skupnih izložbi, domaćih i međunarodnih likovnih kolonija, također i dobrotvornih aukcija slika.
Milinković je 2011. godine diplomirao na Fakultetu likovnih umjetnosti, na Odsjeku slikarstvo u Mostaru i dobio zvanje profesora likovnih umjetnosti. Pet godina kasnije je magistrirao na temu „Poredak i struktura kolorističkih formi i njihova zavisna relacija“. Dobitnik je Rektorove nagrade – Brončana plaketa Univerziteta za ostvareni uspjeh prilikom studiranja. Član je udruženja ULUBiH-a.
O radu poznatog akademika pisao je hrvatski umjetnik Igor Brešan u tekstu “Samosvojne nizanke“:
A tu gotovo i nema nepoznanica i makar je svaka slika svoj i unikatna, jedinstvena i neponovljiva u smislu reproduciranja, nizanka Gorana Milinkovića ima svoj potpis i bez signature iz ugla slike. Ona se kompozicijski bavi stablom i crtačkom rešetkom simulirajući prirodu tkanja, neočekivano i nepredvidljivo. Krošnja što puca jedrinom traži komplement u zemlji koja brižno čuva vlagu i svježinu, da se sve ne užga, uvene. Bijelo se ovdje javlja fragmentarno, tek kao razdjelnica zemlji i vegetaciji, uvijek u formi suhozida ili vlake što tvore slojeve piramida, brežuljaka. Crtačka se rešetka, skica za dobar početak, bavi izdancima, granama, mladicama što se viju i broje godišća… Milinković koji ne može omanuti, reklo bi znalački gomila i ispunjava prostor platna istim potezima kista strukturom, koju je poželjno sabrati iz daljega. Tada se raster spoji u sliku , vjerodostojnu i makar je i puno toga svedeno na simbol, gustoća istih simulira stvarnost i tvarnost. Milinkovićevi maslinici prizori su dostojni originala, uvjerljivi nadasve, jer iz njih nije ništa izostavljeno, ništa ne manjka i sve je posloženo kako treba kao u zbilji. Oku umilno i odmarajuće, bez obzira na šarenilo i kitnjasti predložak koji samo može priroda pomiriti, amortizirati. Milinković nije poput većine slikara okrenuta nastojanju da s motrišta, proplanka, iz pejzaža izbaci ono manje vrijedno, a da se suština sačuva. On je našao načina da i bez patetičnih i banaliziranih detaljiziranja udovolji realizmu.
