Bogu, sudbini i slučaju hvala na lako objašnjivim fenomenima iz oblasti, vazda, promjenljive popularne kulture. Jedan od tih lakih slučajeva tiče se sada već planetarnog uspeha animirane serije (i svih mamiparnih dopuna koje takav uspjeh prate) “Maša i Medvjed”.
Naravno, jednom takvom i tako profilisanom sadržaju u ovdašnjem poretku stvari ponajprije mjesto je na javnom servisu, a ne uklještenom između desetine varijacija na temu kiča i šunda, ali to bi mogla da bude tema nekog drugog teksta posve drugačije poente. Ono što je, za početak, daleko važnije jeste da su se Maša i Medvjed i kod nas usidrili u daleko primjerenijem okruženju, u kom će svi aduti ovog proizvoda biti vidljiviji i učinkovitiji.
Kao što je navedeno, priča o uspjehu Maše i Medvjeda pripada klasi lako objašnjivih fenomena, koji se daju rasvjetliti, isključivo uz pomoć zdravog razuma. Maša i Medvjed svakako nisu najgenijalniji rad na polju animiranih programa za djecu i mlade, svakako to nije ni najbolji od aktuelnih radova u aktuelnoj (belo)svjetskoj ponudi. Neće biti (jer Maša i Medvjed imaju armije poklonika i konzumenata i u Americi, Evropskoj uniji, pa i u Australiji) da je tu riječ o rusofilnoj indoktrinaciji, zašećerenoj putinovskoj propagandi i svojevrsnoj varijaciji na trojanskog konja, jer objašnjenje je krajnje jednostavno – autori su svjesno zaigrali na kartu dobronamjernosti kao takve, lišene i najbljeđeih tragova cinizma, ironije i tome bliskih otklona.
U tome se krije ključ privlačnosti Maše i Medvjeda (da zabune ne bude, u pitanju je i krajnje vješt, ispoliran i konsekventan rad na planu animacije), te naglašeno arhaične ekstravagance, koja u prvi plan ističe značaj prezrenih kvaliteta kao što su plemenitost, solidarnost, toplina, predusretljivost, saradnja i spremnost da se oslobodimo ropstva vlastitog sopstva. Sve to stiže upakovano, idejno, poput pera laku formu pričica sa diskretnim poukama, uz melanž jarkih i toplih boja.
U nekom trenutku, negdje krajem prethodnog i početkom ovog milenijuma među filmofilima i poznavaocima opštih filmskih prilika postavilo se pitanje – a šta kad drugi krenu da s uspjehom prave vlastite Holivude, koristeći poznate mustre? Dobar dio Azije, Francuska, u značajnoj meri i Rusija na dobrom su putu da u potpunosti poentiraju na tom planu, a Maša i Medvjed (sa preko milijardu pregleda na YouTubu i proizvodnom cijenom od oko 250 hiljada dolara po epizodi) dobar su primjer tih gibanja. Ovde treba naglasiti da Maša i Medvjed nastaju, gotovo, bez ikakve pomoći državnih fondova i institucija, a autori su se čak i požalili da im svako malo zafali dobrih i pouzdanih storibordista. Takođe, mora biti istaknuto da Maša i Medvjed odudaraju od tog narečenog fenomena Holivuda na drugim adresama, jer se očigledno nastavljaju na slavnu tradiciju ruske animacije za djecu.
Kad se sve sabere, Maša i Medvjed je superioran rad, posmatrano i u širim kontekstima, a na ličnom planu, nama hronološki bogatijima pruža, povremeno, zlata vrijednu priliku da povremeno vlastitu zrelost otpošaljemo na sijestu i da naprosto podjetinjimo bez suvišnih pojašnjavanja i pravdanja.
Autor: Zoran Janković (City Magazin)
