Emila Hamzić, umjetničkog imena Esma Turulja, iz Sarajeva, demobilisani borac Armije RBiH, upamćena po napadu na novinare na nedavnim boračkim protestima u Sarajevu, za Faktor je ispričala svoju stranu priče jer, kaže, do sada nije imala priliku za to.
Osvrnuvši se na incident sa kamermanom Al Jazeere, kazala je kako joj je žao zbog svega. Govorila je i o boračkom kampu u Sarajevu, naglasivši da tamo nije boravila. Upitana da li svim borcima treba dati borački dodatak, naglašava da ne treba, već samo onima kojima je to prijeko potrebno.
Imam kćerku slijepu 70 posto, hranimo se na javnoj kuhinji
– Kao vojnik Armije RBiH sam bila u logoru gdje sam silovana, tučena, nema šta nisam predeverala. U logoru su mi i vilicu izbili. Imam dijete bolesno, 70 posto slijepu djevojčicu koja ne ide u školu. Živim u kolektivnom smještaju, hranim se na javnoj kuhinji i to je to. Za sve to imam dokumentaciju. Na protestima ono što se dogodilo, ja sam policiji dala izjavu. Gospođu Edinu Džindo valjda je neko snimao. Ona nije demobilisani borac, već šehidska porodica. Ona je trčala za kamermanom i vidim još dvojica boraca trče. Ja sam mislila da je krađa, pljačka – priča nam Turulja.
Dodaje da je u tom momentu ona pošla prema njima sa zastavom.
– Ovaj krupni čovjek iz Al Jazeere, meni je jako žao zbog svega, uzeo mi je zastavu. Ja sam opet u tom momentu tu zastavu iščupala i udarila ga po ruci. To je sve bilo. Znači, nisam nikoga psovala ni vrijeđala. Bila sam u policiji, plakala. To nikada nisam uradila. Još mi je teže bilo kada su mi rekli da je on borac. Ma i da nije, to se ne radi. Drugog mladića fotoreportera nisam dotakla – priča nam Turulja.
Potom je prešla na sinoćnju prepisku boraca na društvenim mrežama, koju je i sama prokomentarisala na svom Facebook profilu, a u kojoj su učestvovali i borci iz kampa u Sarajevu. Mnogi su se iznenadili kada su saznali da se Hamza Krkalić, koji je na posljedjim protestima u Sarajevu govorio ispred boraca, nalazi na kandidatskoj listi za predstojeće izbore stranke DF-a.
Pravi se zbrka među borcima
– Ja sam sinoć vidjela da je nastala neka djelidba među borcima, psovke. Ja govorim iskreno i pošteno. Nikada u tom kampu nisam boravila, nikakvog kontakta nemam s kampom. U kampu ima ljudi, ratni su vojni invalidi, imaju penzije i čekaju još borački dodatak!? To ne može. To država ne može podnijeti. S njima sam došla u konflikt i sa njima nemam kontakta. Samo se pravi zbrka među borcima. Pa ima ih gladnih, žednih. Ja čitav dan tokom protesta nisam jela. Oni iz kampa imaju konzerve, donacije, ma sve živo imaju. Tamo ima i čovjek od 65 godina sa primanjima većim od 1.000 KM i on čeka dodatak. Kakav dodatak? I to je ta zbrka koja je nastala među borcima. Hamza nas vodi, on sada ide u stranku. Šta je sad to? Nemamo ljude odgovorne – govori nam Turulja.
Ponovo se vratila na svoj život.
– Ja sam dijete iz doma, odgojena bez oba roditelja. Završila sam svoju školu u Hrvatskoj. Na birou sam 30 godina, nemam posla zato što sam u logoru dobila epilepsiju, bolesna sam žena. Vjerujte, za sve imam dokumentaciju, zato me policija i pustila. Ljudi kada su vidjeli moju dokumentaciju, ne mogu da vjeruju. Ja sam se opet izvinila, nikada u životu nisam novinara ozlijedila, povrijedila. To se tako desilo – govori Turulja.
Upitana da li svi borci trebaju imati borački dodatak, kaže da se on treba dati samo onima kojima je istinski potrebno.
– Koliko sam vidjela, ima ljudi sa primanjima od 700 KM ili 800 KM, a traže borački dodatak. Njih samo interesuje dodatak. Prema mom mišljenju, ja imam pravo da kažem, bila sam borac Armije RBiH, krv sam prolila za ovu zemlju, ostala bogalj, dijete rodila bolesno, slijepo. Ovdje treba, kao što je država nudila, ženama od 50 godina koje nemaju nikakva primanja, koje su na birou, da im se daju primanja i borcima koji su bolesni, na birou, radno nesposobni da im se daju primanja. Ostalo tačka! Ne možeš ti imati 400 ili 500 KM i tražiš još. Ma ne može to država izdržati, ne mogu Arapski Emirati podnijeti. To je moje mišljenje, kao žene borca. Podržavam Parlament FBiH, ono što nude – govori nam Turulja.
Dodaje kako je tužno da ima boraca koji su u ratu ranjeni, maltene ostali bez pola glave, a nemaju nikakva primanja.
Kao logoraš nemam ništa
– E i takvim ljudima treba dati borački dodatak. Neki na proteste dođu da se šprdaju, napiju, da jedni druge provociraju, urlaju, dovlače ljude koji nisu bili u vojsci. Ja sam u toku agresije bila teško ranjena, na liječenju u Njemačkoj. Vratila sam se. Izgubila sam invalidninu, nisam se javljala na reviziju. Bila sam podstanar i država mi je dala tuđu njegu, jer imam bolesno dijete. Dala mi je 200 KM. To su primanja moje kćerke. Platimo struju, vodu i imamo javnu kuhinju. Ništa drugo. Kao logoraš nemam ništa, ni što sam silovana jer sam bila pripadnik Armije RBiH. Da sam bila silovana kao civil, bila bih kodBakire Hasečić. Ovako sam kod Murata Tahirovića. Imam uvjerenje, sve papire – priča nam Turulja.
Naglašava da je previše boračkih udruženja i da to treba riješiti.
– Treba napraviti reviziju i udruženja ne znam za šta služe. Išla sam tražiti metar drva, nisu mi dali. U udruženju sjede djevojke od 20-ak godina. Ako treba postojati udruženje, onda neka postoji jedno na nivou Federacije. I u Sarajevu jedno, a ne stotinju njih – mišljenja je Turulja.
(Faktor/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN)