Svjestan je da je jedini prihod u njegovoj porodici ono što zaradi, nasipajući oronuli put.
Međutim, u ovoj priči dominira krajiški ponos, snaga i volja da se bori sa svim životnim problemima i iskušenjima.
I sve to na plećima maloljetnih dječaka.
Svjestan je da je jedini prihod u njegovoj porodici ono što zaradi, nasipajući oronuli put. I tako, godinama.
“Popravljam put da ljudi mogu lakše prolaziti. Kada ima rupa, zatrapavam te rupe i tako… Mnogi ljudi ne mogu proći, da im se pokvari auto i mnogo toga. Kad nemam zadaće u školi, dođem ovamo i radim. Kad imam zadaće, odem kući i to napišem, pomognem mami šta treba i dođem ovdje”, priča Enes za BHRT.
Meho Bećirović, komšija porodice Džananović, kaže kako je dobro kad Enes dobije marku, dvije, pet…
“Ima kod kuće majku, slabo su stojeći. Imaju desetak ovaca. Težak život…”, kaže Bećirović.
Na ovaj način Enes prikuplja pare za svoju porodicu, za mjesečnu autobusku kartu i za karate, sport koji trenira zajedno sa sestrom.
Nije Enes jedini koji radi. On je sve to učio od svog starijeg brata, sedamnaestogodišnjeg Džanana, koji je također nasipao oronuli put.
“Pokušavamo zaraditi za kartu za autobus, da imamo jesti, da kupimo robu da idemo u školu čisti, da ne budemo poderanih hlača i čarapa i da imamo čiste patike”, kaže Džanan Džananović.
Porodica Džananović je živjela bolje dok je otac bio na slobodi. On je, kako kaže njegova supruga, već 14 mjeseci u zatvoru zbog krađe drva. Od tada su dobili samo jednokratnu pomoć u iznosu 100 konvertibilnih maraka.
“Snalazimo se kako god umijemo. Dok je suprug bio kod kuće, bilo je bolje. Gdje god je mogao otići zaraditi dnevnicu, zaradio je. I ja isto…kad je ljeto i sezone pečurke, šipova, kestena, jabuke…to beremo djeca i ja skupa i prodajemo. Od toga djecu školujemo i uzimamo šta nam treba”, priča Jasmina Džananović, majka.
Ova porodica živi kao podstanari, zahvaljujući dobroj volji vlasnice kuće. Izgradnja njihove kuće je započeta dok je otac bio na slobodi, ali nikada nije završena.
Osim najmlađeg sina Jasmina, kojem je najveća želja da ima “gligi”, kako on zove bicikl, na pitanje imaju li i koje su im želje, kažu – da izgrade kuću.
Ono što posebno fascinira je zrelost u razmišljanju ovih dječaka.
“Moja želja je da završim školu i da nađem posao… Da imam kuću i da moja porodica bude uredu”, kaže Enes.
Kupanje u kadi, odlazak u kino ili gledanje televizije kod kuće za ove mališane je misaona imenica. Oni imaju, ne svojom voljom, drugačiji način odrastanja i življenja. Herojski, jer heroji su iz ulice, a ne iz nerealnog filma.
Izvor: Fokus.ba
