– Ko preživi 12 godina u KP domu Zenica, taj je pravi hadžija – stihovi su pjesme “Zenica blues” kultnog sarajevskog benda “Zabranjeno pušenje”. Ekipa “Avaza” bila je nedavno u zeničkom zatvoru pa sa pravom možemo reći da je hadžija i onaj koji preživi 12 sekundi u “bh. Alkatrazu”, kako još zovu Kaznenopopravni zavod Zenica.
Ivo Andrić i Gavrilo Princip
Ovim zatvorom, koji i u regiji važi za jedan od najozloglašenijih, koračale su i poznate ličnosti, od nobelovca Ive Andrića do Gavrila Principa. Mnogi kažu da je dobro što oronuli zidovi zatvora, starog skoro 130 godina, ne mogu pričati. Koliko je zatvorenika prošlo kroz zatvor, zna samo dragi Bog. Ilustracije radi, stepenice koje vode u Paviljon 1, doslovno su se istanjile pa sada sami maštajte koliko je nogu koračalo “bh. Alkatrazom”.
No, krenimo ispočetka. Zatvorski čuvari već na samom ulazu daju nam do znanja gdje smo došli. Ostavljamo mobitele i lične stvari te sa sobom nosimo samo nužnu opremu, koja je, zajedno s nama, detaljno pročešljana. Valjda sumnjaju da će i novinari pokušati nešto prošvercovati. Kao da smo došli na odsluženje kazne, ne daj Bože, a ne da radimo svoj posao. Ali, služba je služba, družba je družba.
Jeza nas je odmah uhvatila čim smo čuli zvuk otvaranja velikih željeznih vrata koja vode pravo u Paviljon 1. S unutrašnje strane spomenutih vrata na podu se u sklopu zida nalaze dvije betonske kugle. Elvir Nesimović, zapovjednik zatvorske straže, koji je privremeno imao ulogu “turističkog vodiča”, otkrio nam je da su kugle služile da zaprežna kola, koja su nekad ulazila s konjima, ne udaraju o zidine. Austro-Ugari, majstori arhitekture, mislili su na sve. U manjem dvorištu zatekli smo zvono koje je nekad imalo ulogu današnjeg razglasa. Kad bi stražari htjeli postrojiti zatvorenike, hvatali su se za zvono.
Prije ulaska u Paviljon 1, s desne strane nedavno je napravljena takozvana tampon-zona. O čemu se radi? U slučaju da osuđenik nekim čudom preskoči prvu ogradu koja je obavijena bodljikavom žicom, stigao bi u međuprostor i dočekala bi ga identična ograda. To bi dalo sasvim dovoljno vremena da stražari dođu i vrate ga tamo gdje mu je i mjesto. Spomenuti prostor može poslužiti i u slučaju pobuna, jer je lakše kontrolirati razjarenu masu na jednom prostoru.
No, to nije jedini novi sigurnosni mehanizam postavljen iza zidina zeničkog zatvora. U ćelijama postoje takozvani panik-alarmi, slično kao u prodavnicima i drugim objektima. Tako, ako izbije, recimo, tuča, osuđenik samo pritisne dugme i stražari vide crveno svjetlo te dolaze za nekoliko sekundi. Treba dodati da je sve pokriveno i videonadzorom, što je doprinijelo smanjenju broja obračuna između robijaša.
Nabavne cijene
Lijevo od Paviljona 1 nalazi se takozvani karantin. Riječ je o ćelijama u koje dolaze novi osuđenici. Tu se privikavaju na život pod bravom. Tek kad osoblje zatvora utvrdi da su spremni za robijaški život, idu u paviljone. U koji paviljon, zavisi od “zasluga”. Ukoliko ste terorista ili kriminalac velikog kalibra, stanovat ćete, vjerovatno, u ozloglašenom Paviljonu 4. Dovoljno je reći da u njemu robija i Zijad Turković. Ovaj paviljon je izoliran od drugih i vodi zasebnu “politiku”. Zaključani ste, imate dva sata šetnje u krugu paviljona, ne ručate s drugim osuđenicima, hrana vam se donosi kao psu, nemate kontakt s drugim osuđenicima… Ukratko – teška robija.
Ipak, nije sve tako ni crno, pogotovo ako zavirite u zatvorsku kantinu, gdje na trenutak pomislite da se nalazite u nekom dobro opremljenom marketu. Od vitamina do proteina, ima aposlutno sve, ali morat ćete i platiti. Doduše, artikli su skoro po nabavnoj cijeni pa tako sladoled jednog poznatog proizvođača, recimo, košta svega 1,5 KM, dok je “vani” 3,50 KM. Uprava daje mogućnost da zaradite radeći zanatske poslove u bravariji ili livnici čelika, a plaća se kreće od 70 do 200 KM. U livnici čelika je toliko vruće da neko na slobodi to ne bi radio ni za velike pare, ali osuđenici su primorani ako žele sebi kupiti cigarete i slično…
Čuveni šentilj
Budući da tokom obavljanja poslova osuđenici koriste razni alat koji mogu zloupotrijebiti, svaki radnik prolazi kroz nekadašnji šentilj. Tu se nekad vagala roba, a sada služi za kontrolu osoba, gdje je postavljen detektor za metal. Osuđenici se i ručno pregledaju.
Našu posjetu zeničkom zatvoru završili smo u Paviljonu 5, o kojem maštaju svi robijaši, koji ga još nazivaju i “hotel”. Nije ni čudo. Tu su smješteni osuđenici isključivo A-kategorije. Oni koji ne prave belaje i koji su većinu kazne već odslužili. Razlika od drugih paviljona je što mogu slobodno šetati sve do mraka. Unutra su smješteni kapela, mesdžid, radionice, teretane, čak i kompjuteri… Egzistiraju i mnoge sekcije, imaju manji sređen park. Grad u gradu, reklo bi se, i raj u odnosu na druge paviljone.
Zatvorenici nam pričaju da nekad na meniju bude i teletina. Ma, mogu oni svoj paviljon zvati i “Burdž Kalifa”, pa i jesti kavijar, ali potpisnik ovih redova zadovoljit će se i salamom na slobodi. Vjerujte mi!
Imaju i zubara
U sklopu zatvora nalazi se i ambulanta koja ima skoro sve kao i one izvan zidina zatvora, od hirurgije, ultrazvuka do zubara. Ispred smo zatekli jednog zamotanog osuđenika. Umalo ga nije zaklao drugi osuđenik. Jedino ozbiljnije intervencije rade vani.
Gumenjare i samice
U zatvoru su oduvijek postojale razne sankcije za bahate osuđenike. Tako je i danas. Tako oni koji naruše red i mir u zatvoru, završe u samicama. Ima i onih koji u psihičkom rastrojstvu nisu samo opasni za druge, već i sebe. Takvi se smještaju u takozvane gumenjare. Riječ je o ćelijama u kojima su betonski kreveti na kojima se nalazi madrac. Postoji i slavina, a vodu puštaju stražari. Ćelija je obložena mekom plavom spužvom kako osuđenici ne bi sebi mogli nanijeti povrede. Vidljivi su tragovi čupanja spužve tokom ludila nekog od osuđenika.
Kinosala otišla u penziju
Skoro svaka ćelija ima televiziju s kablovskim priključkom. Dokle će gledati, odlučuju stražari, ali svakako ne mogu dokasno navečer. Tako je kinosala, gdje su se osuđenicima nekad emitirali filmovi, otišla u penziju.
Izvor: Dnevni avaz
