Blizu 80 štićenika svi dobnih kategorija, od novorođenčadi do djevojaka i mladića koji pohađaju školu ili fakultet, svakodnevno boravi u “Domu porodica”. Mnoga djeca odmah po izlasku iz porodilišta budu smještena u ovaj dom zbog toga što nemaju potrebno roditeljsko staranje, ili je utvrđeno da bi njihov razvoj bio ometen porodičnim prilikama.
Stručni tim koji sačinjavaju pedagog, socijalni radnik, psiholog i vaspitači trude se svakim danom da štićenicima doma pruže potrebnu pažnju i ljubav. Međutim, kako godine prolaze, njihov odlazak iz doma je neizostavan. Danas, zahvaljujući servisu “Život u zajednici uz podršku”, mladi koji napuštaju dom bivaju smješteni u stambene jedinice u zajednici.
Psihologinja u “Domu porodica” Amela Harmandić-Tabak, koja već desetak godina radi sa djecom bez roditeljskog staranja, ističe kako je život u zajednici uz podršku novi oblik zbrinjavanja.
“Mladi ljudi koji se školuju u visokoobrazovnim ustanovama, ili su završili proces školovanja i treba da se zaposle, a za koje procjenimo da mogu samostalno živjeti, odlaze iz doma i samostalno žive u zajednici uz našu podršku. Od tog trenutka oni se brinu o svom domaćinstvu, održavaju higijenu, plaćaju račune i pripremaju neka jednostavnija jela uz našu podršku i nadzor”, kazala je Harmandić-Tabak.
Do sada su zbrinuta dva štićenika koja su smještena u stanu u zeničkom naselju Crkvice, a uskoro će u centru grada biti smještene i tri štićenice.
Harmandić-Tabak kazala kako je njihov boravak u “Domu porodica” oblik pripreme za samostalni život kada izađu iz doma. Tokom boravka u domu periodično se provode radionice koje će im pomoći u samostalnom životu.
“Nedavno smo imali radionicu vezanu za traženje posla, počevši od aktivnog traženja posla u novinama i na internetu, kako napisati CV i pismo namjere, kako se obući, otići na intervju, ostvariti dobre komunikacijske veze sa kolegama i drugo”, dodala je Harmandić-Tabak.
Poteškoće u izlasku i pripremanju za izlazak iz doma i samostalni život u zajednici su neizostavne.
“Neko dijete je spremno sa 18 godina i osjeća se samostalno, želi raditi, dok neki odbijaju našu pomoć i osjećaju se nespremnim za izlazak iz doma. Sada imamo puno bolje uslove jer imamo podršku nadležnih institucija tako da nam je lakše pronaći im smještaj”, dodaje.
Ove godine 7-8 štićenika završava srednju školu te uskoro treba da napuste “Dom porodica”. Prema riječima naše sagovornice neki će nastaviti školovanje uz pomoć nevladinih organizacija koje stipendiraju njihove štićenike, dok se za neku djecu sa Centrom za socijalni rad prave individualni planovi kako bi se njihovi srodnici uključili u plan zaštite.
“Imamo dosta djece koja su u stalnom kontaktu sa srodnicima, a razlozi zbog kojih su ih roditelji ostavili su raznoliki, od loše socio-ekonomske situacije do bolesti roditelja, mentalne ili fizičke, zbog čega nisu u mogućnosti da se brinu o sebi, a kamo li o djeci. Mi forsiramo ostvarivanje emotivne veze sa biološkim roditeljima, što njima mnogo znači. Sada kada izlaze i napuštaju dom, malo njih je u stanju da pomognu djeci i koristimo taj argument djeci zbog čega treba da se potrude, zaposle i dobiju plaću te pomognu roditeljima”, pojašnjava Harmandić-Tabak.
U velikom procesu transformacije cilj “Doma porodice” je da se smanji broj djece koja će biti smještena u instituciji te da pronađu druga rješenja za njihovu brigu i djelovanje u društvu bez stigmatizacije.
