U knjizi „O pisanju“ Abel Debrito je sakupio misli o umjetnosti i pisanju koje je Čarls Bukovski slao u pismima svojim prijateljima.
U jednom od tih pisama, koje je poslato 1959. prijatelju Entoniju Liniku, Čarls Bukovski razmatra šta je najvažnije kada je u pitanju poezija:
„Mislim da će mnogi od naših pjesnika, oni koji su iskreni, priznati da nemaju manifest. To je bolno priznanje, ali umjeće poezije nosi sopstvene moći bez analiziranja u kritičkim spiskovima. Ja ne mislim da bi poezija trebalo da bude vulgarni i neodgovorni klovn koji sklepa riječi u prazno. Ali istinsko osjećanje dobre pjesme nosi sopstveni razlog za postojanje… Umjetnost je svoj sopstveni izgovor, i ili je umjetnost ili je nešto drugo. Ona je ili pjesma ili parče sira.“
U pismu drugom prijatelju, Bukovski lamentira nad time kako bi trebalo posmatrati umjetnost:
Skoro sva napisana poezija, prošla i sadašnja, je neuspjela, zato što namjera, gledište i naglašavanje, nije urezana kao kamen ili pojedena kao dobar sendvič ili popijena kao dobro piće, već više kao da neko kaže Pogledaj napisao sam pjesmu… Pogledaj moju pjesmu!“
U drugom pismu istom prijatelju on opet raspravlja o ovoj šaradi:
„To je kada lažeš sebe za pjesmu, da bi jednostavno napravio pejsmu, koja je neuspjela. Zato ja ne prepravljam pjesme, već ih puštam kakve su iz prve napisane, zato što ako sam lagao prvobitno, nema smisla ići do kraja i dovršavati ih, a ako nisam lagao, onda nemam čemu brinuti.“
U pismu Liniku, Čarls Bukovski se sjeća odbojnosti prema strogim gramatičkim pravilima na koledžu protiv kojih je bio:
„Nisam obraćao pažnju na gramatiku, i kada pišem to je zbog ljubavi prema rječima, boja, kao bacanje boja po platnu, i korišćenju mnogo toga što sam čuo i pročitao tu i tamo, generalno ja završim da bude u redu, ali tehnički, ne znam šta se dešava niti me je briga.“
U sljedećem pismu Liniku, Čarls Bukovski piše:
„Mislim da neki pisci pate zbog ovakve sudbine najviše zato što su u srcu buntovnici i gramatička pravila kao i mnoga druga pravila našeg svijeta zahtjevaju udruživanje i potvrđivanja kojeg se prirodni pisac instinktivno gnuša, i, dalje, njegovo interesovanje leži u širem opsegu subjekta i duha… Hemingvej, Šervud Anderson, Gertruda Stajn, Sarojan su bili nekolicina koja je preoblikovala pravila, naročito u interpunkciji i toku i prelomu rečenice. I , naravno, Džejms Džojs je čak otišao dalje. Mi smo zainteresovani za boje, oblike, smisao, silu… pigmente koji ističu dušu.“
U pismu prijatelju pjesniku on se podsmijava:
„Ne mislim da je sitničarski ili prostački zahtjevati slobodu od klanovske pripadnosti i parazitskih bratstava koji dominiraju mnogim našim takozvanim avangardnim publikacijama.“
On dodaje:
„Ako je ovo pisanje, ako je ovo poezija, ja zahtjevam od parazita: Zaradio sam 47 dolara za 20 godina pisanja i mislim da 2 dolara godišnje (zanemarite markice, papir, koverte, trake, razvode, pisaće mašine) daju za pravo na posebnu privatnost posebnog ludila, i ako treba da se držim za ruke sa papirnim bogovima da bih promovisao malu podlu rimu, ja ću se učahuriti i povući u raj otpadništva.“
Kritikujući časopise pune pseudopoezije, Bukovski piše:
„Kad okreneš stranice, ništa sem leptira, skoro beskrvnih leptira. Ja sam zapravo šokiran kad pregledam ove časopise, zato što se ništa ne dešava. Ja mislim da je to ono što oni misle da je pjesma. Nešto se ne dešava. Lijepo poređano, tako fino da ne možeš osjetiti. Ovo pravi od cijele stvari inteligentnu umjetnost. Sranje! Jedina inteligentna stvar kod dobre umjetnosti je da te prodrma živog, inače je to podvala.“
U pismu piscu Džonu Vilijamu Koringtonu, on je iznio svoj manifest pisanja i kreativne slobode:
„Hram pravila ne znači ništa kompletnom stvaraocu. Postoji izgovor za slabu kreativnost ako smo neodlučni zbog prikrivenosti ili vina koje se spušta kroz zureće oči, ali ne postoji izgovor za stvaralaštvo obogaljeno direktivama škole i mode ili slabunjavim molitvenicima koji kažu: forma, forma, forma! Stavite je u kavez!
Dopustimo sebi prostor i grešku, histeriju i tugu. Ne rizikujmo, sve dok nemamo loptu koja se valjano okreće. Stvari se dešavaju – sveštenik je pogođen u mošnice; stršljeni se špricaju heroinom bez hapšenja; oni su zapisali tvoj broj; tvoja žena je pobjegla sa idiotom koji nikad nije čitao Kafku; zgnječenu mačku, čija crijeva lijepe njenu lobanju na pločnik, satima ignorišu vozila; cvijeće raste u dimu; djeca umiru u 9. i 97; muhe su smrvljene sa ekrana… istorija forme je očigledna.
Zaista, moramo pustiti svijeću da gori – sipati benzin na nju ako je neophodno.
Osjećaj uobičajenosti je uvijek uobičajen, ali postoje urlici sa prozora takođe… umjetnička histerija prouzrokovana otežanim disanjem u grobnici… ponekad kad muzika prestane i ostavi nas u 4 zida od gume ili stakla ili kamena ili još gore – bez zida uopšte – jadne i smrznute u Atlanti od srca. Koncentrisati se na formu i logiku… izgleda maloumno usred ludila.
Kreativnost je naš talenat i mi smo oboljeli od njega. Poprskan je po mojim kostima i probudio me je u 5 ujutru da gledam u zid.“
Ali istinsko osjećanje dobre pjesme nosi sopstveni razlog za postojanje.