Mi stalno živimo u nekim reprizama. Kad se bijedno živi, čovjek izmišlja priču o nekoj boljoj prošlosti.
I ta nostalgija, sve je to laž i prevara. Čovjek bi trebalo da dobije šansu za sutra, a ne da ga kljukaju onim što je bilo juče. Takvo je vrijeme došlo da ne možeš da živiš pošteno od svog rada i da se ne stidiš.
Da te tvoja djeca i žena zbog toga ne preziru.
Ostati pri svome – i pri sebi – u ovom svijetu, u ovo vrijeme kad smo zaboravili ko smo i šta smo, to je najvažnije.
Ovako počinje intervju za Kurir Zoran Kostić Cane, frontmen Partibrejkersa, koji već više od tri decenije drži do svoje priče, autentičnosti i svog identiteta jednako energično, smjelo i aktuelno kao i na samom početku.
U svom maniru, bez dlake na jeziku i bez bilo kakvog ustručavanja, Cane kritikuje današnji sistem, podržava i bodri mlade naraštaje i objašnjava zašto se naš mentalitet pretvorio u – mentolitet.
Kako mladi da se izbore za svoju slobodu, imate li neki recept?
– Mladi neka brinu o sebi i o tome šta ih čeka sutra. Sve ovo što im se natura danas dokaz je da niko ne želi da vidi njihovo sutra; ti koji im to naturaju bi da ih upropaste sa svim tim željama, kompjuterima, telefonima… Mladima je sve kao dopušteno, a nije.
Na kraju će taj mladi organizam da plati.
Dopuštajući ti da radiš sve što bi kao želio, oni te u stvari koriste. Nema recepta koji mogu da dam, svako treba da radi po sebi i da bude pošten prema sebi.
Moraju da se interesuju za svijet oko sebe, a ne da se prilagođavaju, jer je prilagođavanje put ka odumiranju. Veliko je siromaštvo, primitivizam, nema za svakog. Sistem je tako propisao. On hoće da te fokusira, da ti skrene pažnju sa sebe i da te pretvori u masu.
„Pošten čovjek ispade budala, jer mora da igra igru bez morala“, kažete u pjesmi „Sirotinjsko carstvo“. Gdje je naš moral, da li se izgubio bespovratno?
– Sve vrijednosti su se izgubile. Čovjek kada izgubi svoju originalnost, svoju autentičnost, ispada sam sebi budala. Ovaj svijet radi samo po principu potčinjavanja ljudima koji misle da su pametniji od svih ostalih.
Koji misle da su mali bogovi na zemlji, koji hoće da vladaju. Novi svjetski poredak je to. Oduzima se pravo na slobodno razmišljanje.
Pjevate i o tome kako se povlačenjem prošlosti oduzima pravo na budućnost.
– Mi stalno živimo u nekim reprizama. Kad se bedno živi, čovjek izmišlja priču o nekoj boljoj prošlosti. Uvijek je bilo isto. Možda je bilo malo uređenije, malo više novca, ali isto drndanje, isti procenat ljudi koji su htjeli da razmišljaju, a koji nisu htjeli da rade ono što im kažu i onih koji su to radili.
I ta nostalgija, sve je to laž i prevara. Čovjek bi trebalo da dobije šansu za sutra, a ne da ga kljukaju onim što je bilo juče.
Kako se boriti za bolje sutra? Ljudi su demoralisani, ne vide bolje… I izlazak na izbore već godinama je uglavnom slab…
– Ja uvijek gledam da budem koristan. Da, kad jedem, znam da sam zaslužio taj tanjir. Ako si u životnom treningu, onda sve možeš. Međutim, ako si cijeli život čekao da ti neko donese rješenje, da nešto uradi umjesto tebe, a ti da se zadovoljno sladiš, pa od tebe nema ništa.
Ljudi su izgubili hrabrost, svijest ko su, šta su. Sistematski je ta svijest bila brisana raznim vidovima korupcije, na koju su na kraju ljudi pristali. Čovjek voli korumpirane.
Ali, kada uđeš u to, onda nema povratka. Doduše, ima onih koji su imali grešnu prošlost, pa sad pokušavaju da kroz pakao dođu u raj. Ko zna, nekom političaru se možda oprosti za grijehe, pa za sto godina postane svetac.
Sve stvari imaju u drugom vremenu drugo čitanje. Neka stvar koja je bila osuđivana dobije drugi kontekst, a ona koju su svi hvalili ispadne kukavičje jaje ili zmija u njedrima.
Gavrilo Princip je sad osuđivan, recimo, a bio je junak. On nam treba i njega uvijek ima. Mladi moraju da ga nađu u sebi, a ne da ga traže okolo.
Beogradski sindikat je izbacio novu pjesmu, „Sistem te laže“, koja je podigla veliku prašinu. Kako vi to vidite?
– Sistem živi od nadanja svojih birača, ispunjenih ili neispunjenih. Oko takvih stvari se uvijek diže prašina. Eto, imate primjere da neki muzičari treba da dobiju nagradu od gradonačelnika za doprinos rok muzici i nađe se neko da ih kritikuje.
Glupost.
Zar Ju grupa nije trebalo da primi nagradu od Tome Nikolića?! Obično prebacuju i kritikuju oni koji ništa ne rade. Neki koji dobacuju iz gomile, dok svoje lice kriju.
Pa dobro, kako vi vidite političare?
– Koje? Sve? Odbacili su nas kao smrdljiv sir, a mi smo ih doveli na vlast, mi smo im skupljali tu kritičnu masu, pošto su oni nesposobni da skupe puno ljudi.
Ali neka, nema veze; mi ostajemo, oni se mijenjaju, oni odlaze. Mi smo neprolazne vrijednosti. Političari odu i dođu, a rokenrol ostaje. I poslije izbora.
Kako opstajete? Gdje je rokenrol sada?
– Rokenrol je tu, sad, i oko nas, i uvijek. Ima toliko novih bendova. U onom „Bigzu“ se non-stop svira. Ljudi se druže. Ne tako što će da piju ili ne znam šta, već razmjenjuju ideje.
U ovom trenutku punom tišine, bezidejnom, oni stvaraju. Zato su i zatvorili toliko dobrih mjesta. Zato što nisu imali ćar. Ljudi gledaju sitni lični interes.
Problem je taj naš mentalitet, mentolitet idiotski. Imamo gadan mentolitet, koji je napravljen tako između dva zbega, privremeno za stalno. Stalno si morao neku mimikriju da radiš, da li prema Turcima, da li prema vlasti koja dolazi.
Nikad nisi bio kompletan.
Uvijek si krio sebe.
I onda dolazi do devijacije. Postaneš stranac prema samome sebi. Jedno misliš, drugo radiš, trećemu se nadaš. Toliko postaješ dvoličan da ti prema tome prirodno nastupaš i čak i svoju djecu tome učiš.
Kako da se promijeni taj „mentolitet“?
– Ne može. Sve je isto kroz istoriju. Mi smo kroz vijekove isti, nešto nas je odvelo na put na kome smo. A to je put gdje mi ne znamo gdje smo. U jednom trenutku je došao i taj komunizam, koji nas je onesvestio. Koji je uklonio sve naše domaćinske običaje, prave vrijednosti i prepisao nam instant život.
Ovo što se sad događa ima korjen od juče. Nije nam to sad došla kriza. Mi ne znamo ko smo! Stalno se s većim državama upoređujemo, sa starijim nacijama. I ima taj jedan veliki problem: nekulturni smo, pa smo siromašni.
Pa dobro, kako da se kultivišemo, kako da postanemo kulturno društvo?
– Šta znači biti kulturan? Znači sačuvati nešto za onog koji dolazi. Mi nemamo odnos prema tome. Nekultura je najveća u tome što radimo vodi, šumi, našoj zemlji.
Što je zagađujemo. Kad nam neko prebaci šta radimo, mi iz sve snage tu nepravdu branimo. Stalno se opravdavamo svima. Mi nismo naši, uvijek težimo da eliminišemo pametnijeg od nas, jer znamo kakvi smo i nećemo da se vidimo kakvi smo.
Teško nam je složiti se s nekim, jer ne možemo da se složimo sa samim sobom. Loši smo domaćini, ali smo sluge prvoklasne.
Najmanje na svake četiri godine ovaj instant život, kako ga vi nazivate, dao nam je priliku da nešto promijenimo, a mi to kao da ne umijemo?
– Mi smo izgubili povjerenje u ljude kojima smo to dali jedanput, onima koji su prema nama postupili krajnje nekorektno. Odmah su potrčali da se ližu sa slugama sistema koji je bio prije njih.
Ispada da ovi koji su došli poslije Slobe jednostavno nisu mogli da budu sa Slobom, nisu imali sposobnosti, pa su ih ovi provalili.
Manji broj nije takav, ali većina, koja nije mogla da se učlani u nekad vladajuću partiju, učlanila se u druge stranke i pokvarila ideju demokratije, slobode, ideju o socijaldemokratiji…
Znači, živimo u vrijeme iskvarenih ideja?
– Takvo je vrijeme došlo da ne možeš da živiš pošteno od svog rada i da se ne stidiš. Da te tvoja djeca i žena zbog toga ne preziru. Da ti djeca kažu: „E, ćale, kako si propao, vidi onog džumbusa kako se džipirao, a ti kao slijepac ideš GSP-om!“ Ja sam srećan što meni moja djeca to ne govore.
Uvijek im pokazujem primjere, poput redova ispred Crvenog krsta, gdje ljudi dolaze da jedu. Kažem ćerki: ljubavi, vidiš one ljude u redu? Danas oni, a sutra možda i mi.
Kad već pominjete djecu, kako biste definisali porodicu danas?
– U ovom vremenu, kad se nastoji da se istopi pojam porodice, da se sve to unizi i izbriše, moramo se truditi da porodicu održimo.
Hrana za nezaposlenu masu
GORI SU OVI ŠTO GLEDAJU RIJALITI NEGO UČESNICI
Imate li neko tumačenje zbog čega su rijalitiji ovoliko popularni?
– Da, oni ti daju da vidiš drastične primjere, da te kao ubijede kako si ti bolji. Kao, ovi na televiziji su gori od tebe, a u stvari ti si gori od njih jer zabadaš nos u njihov život, umjesto da promijeniš kanal. To je hrana za masu, nezaposlene ljude koji su uplašeni životom, za demoralisanu većinu.
Porodično vaspitanje
LAKŠE JE PODIZATI TUĐU DJECU
Kako u ovakva vremena vaspitavate svoju djecu?
– Lakše je podizati tuđu djecu, znaš kako se kaže. Sa svojom je uvijek teže. Šizneš, u fazonu – kako to da već ne znaju sve odmah!? Ali mislim da uspijevam. Naravno, važno je imati oba roditelja.
Veliki problem našeg društva je što je sve više razvedenih brakova. Niko više ne brine o djeci, ona su sama.
Idem često po domovima, školama, držim tribine omladini, i vidim to. Malo je ljudi koji radi posao koji voli i nemaju vremena da se bave djecom kad dođu s posla koji ne vole. A i inače, ljudi ne gledaju svoja posla, zanima ih šta se dešava iza tarabe, kapiraš?
Izvor: Kurir
