Bookstan on Air objavio je treću po redu književnu kritiku, nastalu u u okviru projekta Bookstan on Air realiziranog uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri.
Autorica kritike romana „Yesterday“ Namika Kabila je Larisa Mahmić.
Jučer! Danas. Sutra?
Namik Kabil, Yesterday, Buybook, Sarajevo/Zagreb, 2021.
Piše: Larisa Mahmić
Kako danas pisati o vremenu, o uticaju koje ono ima, o posljedicama koje ostavlja za sobom, a pritom ne biti dosadan, ne napisati nešto što je već hiljadu puta rečeno? Odgovor bi mogao da se pronađe u novoj knjizi Namika Kabila, romanu Yesterday.
Već i sam naslov knjige nosi jasnu vremensku odrednicu – jučer. Pritom je vrlo zanimljivo da je Kabil odabrao englesku riječ za tu vremensku odrednicu. Čini se da aludira na jednu od najpoznatijih pjesama benda The Beatles. Najprije, pjesma „Yesterday“ je nastala šezdesetih godina prošlog stoljeća. Kada se uzme u obzir starost likova u pripovjednom vremenu romana, moglo bi se zaključiti da je to muzika njihove mladosti; oni pripadaju tzv. hippie generaciji. Tim slijedom događaja, prirodno je da su svi oni upoznati sa navedenom pjesmom, a tekst pjesme može direktno da se (po)veže sa njihovim sudbinama. Naročito su bitni stihovi Yesterday / All my troubles seemed so far away / Now it looks as though they're here to stay / Oh, I believe in yesterday // Suddenly / I'm not half the man I used to be / There's a shadow hanging over me. Likovi romana zaista jesu u svojevrsnom limbu prošlosti i sadašnjosti. Prošlost je direktna asocijacija na vrijeme kada je sve bilo uredu, ili se bar tako činilo. S druge strane, sadašnjost je sjena koja se nadvija nad likovima; oni se u njoj ne pronalaze, stranci su sami sebi, stranci su u vlastitom gradu.
Mozaik bh. hippie generacije
Roman Yesterday podijeljen je na osamnaest poglavlja. Ono što ovu Kabilovu prozu čini specifičnom je činjenica da se fokalizatori konstantno mijenjaju. Svako poglavlje započinje nadimkom, a čitatelji/ce na osnovu toga mogu zaključiti iz čije perspektive je poglavlje pripovijedano. Tako u prvom poglavlju govori Piplica, u drugom Gaga, u trećem opet Piplica, u četvrtom Čusta, u petom Skendo itd. Postoje i poglavlja kakvo je Proljeće, koje ne pripada nijednom liku, već opisuje proljeće u Sarajevu. Sve ovo, ovako prepričano, može djelovati konfuzno, istovremeno rasparčano i isprepleteno. Pa ipak, Kabil je sve navedeno uspio ukomponovati u koherentnu cjelinu koja neometano teče, poput samog vremena, a čitatelj/ica ne mora da zastaje i/ili da se vraća kako bi se pročitano razumjelo. To je postignuto uz pomoć tehnike montaže – od manjih dijelova je stvorena jedna cjelina. Dakle, likovi romana, pričajući svoje individualne priče, tvore jedan zajednički narativ bh. hippie generacije.
Svako pojedinačno obraćanje likova sa sobom nosi različite pripovjedne tehnike koje zapravo uslovljavaju sadržaje pojedinih poglavlja. Npr. kada je upotrijebljena reminiscencija, čitatelji/ce se upoznaju sa Senadom, bivšim „balkanskim predatorom“ koji je u međuvremenu „ostario i usukao“. On razmišlja o davno proteklim ljubavnim doživljajima, čudeći se „gdje je otišao onaj čovjek što je lomio ženska srca i muške sujete“ (str. 83). Kada je korišten unutrašnji monolog, govori Gaga koja sama sebi konstantno poredi svoj stari sarajevski život sa trenutnim londonskim.
O (ne)pronalaženju sebe
Likovi ovog romana su stari srednjoškolski drugovi i drugarice koji se i dalje oslovljavaju davno nastalim nadimcima. Iako su im se životni putevi razišli nakon mature, povezuje ih prošlost. Ona se, u ovom kontekstu, ne odnosi samo na onu zajedničku, odnosno na drugarstva koja su svojevremeno njegovana; odnosi se na njihovo (ne)snalaženje i (ne)pronalaženje sebe u prolaznosti vremena. Još jedna zajednička poveznica svima njima je Piplica/Azra. Njom roman doslovno počinje i završava. Na početku romana, ona kupuje solnu kiselinu, onog dana kada ostaje sama nakon što njeno dijete napusti porodično gnijezdo kako bi otišlo na fakultet u drugi grad. Pritom ni sama nije sigurna zašto je to učinila: „Nije znala zašto je otrov donijela u kuću, ona, najsebičnija osoba na svijetu, i držala ga par dana na kuhinjskom stolu“ (str. 17). Moguće je da joj se u podsvijesti rađala ideja da se otruje. Iako to nije učinila, ipak je došlo do njene iznenadne smrti koja je, zajedno sa dženazom i okupljanjem četrdeset dana nakon smrti, bila (mračan) povod za ponovno sastavljanje društva.
Svi likovi su u poznim godinama, a protok vremena i starenje su im demoni: „Kada starost ovako bez kucanja uđe na vrata, ljudi se zamisle nad vlastitim godinama, računaju koliko su mlađi ili stariji“ (str. 80). Piplica najednom uočava tuđe javne izljeve ljubavi i nježnosti, istovremeno se prisjećajući vremena kada je radila isto. Zamjera ulicama svoga grada što više ne nose svoje stare nazive, a utjehu pronalazi u polariod fotografijama iz mladosti: …“ti mlada žena u godinama, šutiš jednu te istu misao. Nekada je bilo ljepše…“ (str. 14). Čusta se prisjeća osnovnoškolskih i srednjoškolskih prijateljstava, a Bimbić svog desetog rođendana. Skendo čak primjećuje da „u zadnje vrijeme u snu se mrtvi vraćaju i objašnjavaju, a živi su ublijedili i kašlju“ (str. 119). Kabil je predstavio dio bh. društva kroz nekoliko odabranih likova. Pritom je vrlo vjerovatno da su njihove sudbine bile inspirisane stvarnim iskustvima.
Likovi prolaznost vremena i odjek prošlosti primjećuju i van svog sopstva, svog tijela i svojih misli. Oni kroz svoje živote idu evocirajući prošlo i proteklo, u sadašnjosti su samo koliko moraju da budu, a budućnosti ne pridaju mnogo pažnje. Kad se sve ovo uzme u obzir, uopšte ne djeluje pogrešno titulu glavnog lika romana dodijeliti vremenu. Ono kontroliše likove, potčinjeni su mu. Svi neizostavno razmišljaju o sopstvenom starenju, a ono je produkt vremena. Nažalost, likovi romana starenje posmatraju samo kao korak bliže smrti. Tu nema zapadnjačkog razmišljanja o starenju kao dostojanstvenoj privilegiji. Razlog tome je činjenica da likovi žive u Bosni, na Balkanu, u nezavidnim socio-ekonomskim uslovima koji diktiraju životni tempo. Čini se da je riječ o kolektivnom PTSP-u cijelog naroda, naročito generacije kojoj pripadaju likovi romana. Oni su na svojoj koži osjetili ratna zbivanja ‘92–'95. Pritom treba imati u vidu da je hippie generacija propagirala mir i ukidanje svih nacionalnih, vjerskih, klasnih, rasnih, spolnih i ostalih granica koje su unosile razdor među ljude. Uz to, oni su željeli živjeti život, nisu ga željeli preživljavati. Naravno da će rat, kakav je bio rat u BiH, duboko poremetiti i ostaviti trajne posljedice na mentalitet ljudi. On je iznjedrio individue koje, prestravljene brigom iz ratnih godina, cijeli svoj postratni život provode nižući brige i pronalazeći ih čak i gdje ih uopšte nema. U tom kontekstu, starost nije predah od svega navedenog; ona je još jedna briga.
Sarajevsko sivilo
Yesterday je melanholična, siva, tmurna, tužna knjiga. Pritom ne govorim o koricama Buybookovog izdanja, koje je svakako vrhunski odradio Boris Stapić; govorim o samoj prozi. Najbolji pokazatelj toga je opis Sarajeva kroz godišnja doba. Iako dvanaesto poglavlje govori o proljeću i o tome kako se Sarajevo ukaže u punom sjaju „kada sunce ugrije i vegetacija ozeleni“ (str. 101), taj opis ostaje nekako izdvojen, kao ulje na površini vode. Tzv. sarajevska siva mnogo bolje uranja u ostatak narativa, ostavlja jači dojam: „Tada i stanovnici utišaju, zamišljeno obavljaju dnevnu rutinu, idu kao navijeni (…) Treba prolaziti između kapi (…) A kiša zna topiti danima…“ (str. 101). Ni bjelina snijega zimi nije pošteđena ovog sivila: „A kada zapada snijeg, njegovu nevino bijelu boju ubrzo začadi smog i poprska bljuzgavica…“ (str. 102). Upravo ovakvi opisi doprinose melanholičnom, teškom prizvuku koji roman ima.
„Demon godina“
Kabil piše o vremenu i starenju koje naziva „demonom godina“ (str. 85). Bilo bi vrlo jednostavno ovu prirodnu pojavu u ljudskom životu posmatrati kao nešto odbojno i loše, naročito ako se pozovemo na mišljenje likova. Međutim, starost je u današnjem vremenu i sa ubrzanim ritmom života luksuz, posebno ako se u obzir uzmu svi oni životi koji su prerano ugašeni zbog bolesti, nesreće ili nečeg trećeg. Kada osoba već dobije taj luksuz starosti, onda treba da ga dostojanstveno proživljava, u onim granicama u kojima je to moguće.
Način na koji je Kabil pristupio ovoj temi starenja/starosti/poznih godina/protoka vremena je zaista vrijedan pomena. On ništa nije uljepšao. Prikazao je Sarajevo, sarajevske ljude i balkanski mentalitet ispričavši priču o likovima koji stare, a ne znaju se nositi s time. Iz njihovog nesnalaženja se iščitava niz problema: kriza identiteta, negativan uticaj sredine, pritisak loše socio-ekonomske situacije, ratne posljedice. Pa ipak, Kabil ovim romanom ohrabruje – uredu je (o)stariti, uredu je (o)stariti na Balkanu.
