Bookstan on Air uspješno je završio i objavio treći intervju nastao u okviru projekta Bookstan on Air realiziranog uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri.
Ovih dana je novoobjavljeni roman – Ja sam – Damira Uzunovića ušao u finale književne nagrade Fric. Osim ovoga, direktni povod za razgovor s Damirom Uzunovićem bio je više nego aktuelan i značajan: naime sarajevski prozni pisac i pjesnik je nakon skoro 25 godina od svoje posljednje zbirke priča (Kesten, 1996) objavio novo prozno djelo. Kao osoba koja je na razne načine zadužila domaću i regionalnu književno-umjetničku scenu, ovoga puta se Uzunović vraća zrelim pripovjedačkim glasom kako bi kroz njega snažno i dirljivo ispripovijedao historiju grada, jednog naselja i ulice u njemu, kao i povijest jedne obitelji i napose intimnog života. S autorom smo imali priliku razgovarati o samom romanu, naslovu koji nosi te reakcijama čitateljica i čitatelja, ali i o drugim temama u svijetu izdavaštva, kao i festivalu Bookstan.
Razgovarao: Matej Vrebac
Kažete da ste počinjali pisati svakog prvog januara, a jedan dio knjige je napisan „u glavi“ na prekookeanskom letu davne 1999. – skupilo se tu dosta godina i rada na papiru. Kakav je napokon osjećaj nakon skoro četvrt stoljeća pisanja pustiti tekst da živi vlastitim životom? Na koji način Vam se Ja sam vraća i prati Vas nakon objavljivanja?
Nastavit ću pisati i svakog narednog prvog januara (smijeh). Moj odnos prema pisanju se neće promijeniti, ali neću žuriti sa narednim objavljivanjem. Roman Ja sam, pet mjeseci nakon objavljivanja, imao je već četiri predstavljanja (Sarajevo, Rijeka, Zagreb, Prag), ušao je u finale najuglednije hrvatske nagrade za prozu – Fric, a da se još nije ni počeo čitati. On svaki dan traži svoga promotora, predstavljača, propagatora, nagovarača na čitanje i nekoga ko drži mikrofon, a to sam izgleda neprestano i uvijek ja; sve me to raduje, ali me čini i dodatno izloženim, često i uznemirenim. Ako bih reakciju čitalačke publike, a koja je u ovom slučaju, primijetio sam, veoma raznovrsna, sveo na jednu rečenicu, na jedan ushit, bila bi to sljedeća rečenica koja se ponavlja: „Kako si samo mogao da me onako dobro opišeš!“ To su uglavnom likovi koje ne spominjem u knjizi, ali koji su se tamo savršeno prepoznali, u prostoru, u vremenu i u našim privatnim i opštim povijestima; srećem ih na ulici, u užoj i široj okolini, skoro pa svakodnevno. Objavljivanje i čitanje romana majka i sestra doživjele su kao veliki šok i nevjericu, ali uočavam da im se ta moja šokantna verzija sve više čini istinitijom i važnijom od one koju one pamte i znaju, a u tome valjda i jeste ljepota književnosti.
Ja sam je objavljen kao roman od tri knjige koje bi se svakako mogle čitati pojedinačno, ali zasigurno bi se time izgubilo na monumentalnosti samoga djela. Te knjige Koreja, Manijak na tavanu susjedne zgrade i Tri očeve smrti se dosta razlikuju između sebe kako sadržajem tako i formom. Vjerujem da je bio poduhvat uskladiti njihove jezične registre, ritam i pripovjedačku dinamiku. Kako ste pristupili građenju cjelovitog, integralnog zapisa i kada ste shvatili da će to biti jedna knjiga?
Krenuo sam od kraja. Prvo sam napisao treću knjigu u romanu Ja sam: Tri očeve smrti, naravno potpuno potresen i promijenjen novim i naprasnim saznanjem da nemam više oca. Osjećao sam, da sam ga baš tih dana, kada sam ga izgubio, počeo upoznavati, kao nekoga ko nisam i jesam ja, nekoga ko bi mi, pričajući o sebi, puno rekao o meni. Ta treća knjiga napisana je potpuno samostalno, bez ideje da će joj se nekad u budućnosti pridružiti prva i druga knjiga koje pominješ. Međutim, svidio mi se njen glavni protagonist, učinio mi se jako tužnim, neko ko je mnogo izgubio i žrtvovao, često i nepravedno, u ime ko zna kakve sudbine, i onda sam riješio da tom tužnom liku iz čistih simpatija napišem još dvije knjige, iz vremena kada je bio nesvjestan bilo čega i kada su vladale samo emocije. I tako sam pišući, u rasponu od dvadeset pet godina, uglavnom nesvjestan da će to jednog dana biti trilogija, ispisao preko 2500 stranica. Ovih na kraju objavljenih 440 stranica romana Ja sam ne spada u taj broj. Na predstavljanjima imam običaj reći da je prva knjiga u romanu Ja sam – Knjiga o bolu (knjiga priča o bolovima iz djetinjstva koju sam započeo pisati 1996), druga je – Knjiga o polu (doba voajerstva), a treća – Knjiga o žalu (knjiga gubitaka). Kada sam shvatio da sve tri knjige trebam povezati u jednu cjelinu i dati joj kratak i efektan naslov, počele su da rade nove silnice unutar teksta. Tražio sam i otkrivao za mene potpuno nove književne metode i strategije, u kojima je otkriće distribucije tempa i valencije među riječima, rečenicama, odlomcima, kao nekim kukama koje zakačuju cijele korpuse teksta i ulančavaju ih, predstavljalo jednu veliku kreativnu radost, nešto što me je uveseljavalo, posebno u dvije posljednje godine pisanja, kada su se cjeline počele zaokruživati i dobijati neki svoj novi život. Možda mi je najteže bilo napisati drugu knjigu – napisana je kao posljednja, bila je nešto kao dirigent prvoj i trećoj; ona je mijenjala, uvijala stil i registar prve i treće da postigne to traženo sazvučje i ritam. Jer književnost jeste i muzika, ko to ne primijeti, mnogo propušta.
Rekonstrukcija i igra sjećanjima se pokazuju kao par excellence polazišno mjesto za stvaranje književnosti, a Ja sam je spomenar protkan mnogima od njih. Kakvu shvaćate ulogu sjećanja za proces pisanja?
Često volim reći da u životu najbolje stoje sjećanja. Takođe i citiram poznatu Márquezovu tvrdnju: „Život nije ono što smo proživjeli, već ono čega se sjećamo kao i način na koji se sjećamo, kako bismo ga pripovijedali.“ Ali sjećanja nikada ne stoje stabilno, ukočeno, i ona se mijenjaju, pogotovo kada o njima pripovijedate, imaju svoju logiku, svoje kretanje, utvrđuju svoje istine, imaju autonomnu silu koja vas vuče da baš tako pišete, u ime neke vrhunaravne istine. Literatura je puna takvih slučajeva, da ono što se nije desilo postane istinitije od onoga što jeste. Moja majka i sestra već prihvataju moj način viđenja naših bliskih života u porodičnoj zajednici, u kvartu Koreja u gradu Sarajevu, kao ljepšu i tačniju istinu od onoga kako stoje njihova vlastita sjećanja. U romanu pominjem preko 500 likova, svi su oni zbog nečega važni, bili bi važni i da ih je milion, međutim, nisu mogli stati u moju knjigu, ali će možda stati u tuđe knjige. O tome se i radi, da ni jedna ljudska povijest od postanka čovjeka ne treba biti propuštena i bilo bi dobro da je svaka zapisana, makar u formatu enciklopedijske natuknice.
Prije nekoliko godina sam se doselio u naselje za koje nisam ni znao da nosi naziv Koreja, sve do čitanja prologa Vašeg romana, kada sam zapanjeno shvatio da opisujete prostor u kojem živim. Neka sudbinska igra je htjela da se slavna prošlost Koreje otkrije i oživi pred mojim očima s obzirom na to da pripadam generaciji rođenoj nakon rata. Danas skoro da mi je nemoguće proći ogradom pored Fabrike duhana, vidjeti pokoji voz kako zagrmi prugom ili nagađati u kakvom prvobitnom nizu su bile poredane Stare kuće, a da neprestance ne učitavam i iščitavam; no koliko je zapravo Koreja zadržala od „vanjske i unutrašnje geografije“ koja je prikazana u knjizi?
Ne samo da nema tu pouzdanost ovih dana – Šta je to Koreja?, Je li ikad bila?, ona nema čak ni pouzdanost vremena u kojem je opisujem. Neki dan sam dobio email meni veoma dragog prijatelja, fotografa koji sada živi u Nizozemskoj. On je nešto stariji od moje generacije, stanovao je u Drinskoj, odmah iznad ceste, i mogao je biti čak i jedan od likova. U svojoj reakciji na moj roman, a koja mi puni srce zadovoljstvom, između ostalog kaže: „Iako sam samo nekoliko godina živio u tvom okruženju, iz tvoje knjige sam saznao za jedan novi svijet pored kojeg sam godinama prolazio, ali ništa o njemu nisam znao.“ Dakle moguće je da se o Koreji, kakvu sam opisao, i o njenim ljudima ni tada nije dovoljno znalo, i to je jedna od opštih reakcija koje dobijam nakon čitanja romana. To sada novo znanje o Koreji osjećam kako se uvećava i u novom obliku otvrdnjava za željom da potraje, kada će se možda neko novi opet poduhvatiti sličnog oblikovanja, jer sjećanja jesu neprestana kreacija i što je još važnije jesu interpretacija. Bio bih jako sretan da ti, kao mlad čovjek koji je prema književnosti okrenut kao puno jedro zapeto jakim maestralom, možeš danas vidjeti i čuti nešto od onoga što su bili zvuci i prizori sarajevske Koreje; ona je danas pusta i promijenjena, rekao bih pretiha, i kroz nju ne prolaze isti vozovi, a Fabrika duhana je promijenila namjenu, danas je velika pekara – Velepekara. Ne mogu ni zamisliti da miris duhana može da se zamijeni sa mirisom kruha.
Knjiga o bolu i Knjiga o polu
Druga knjiga pršti od libidalne energije, a naročito mi je zanimljiv bio prisutni voajerski pogled na Sarajevo, tačnije na jedan njegov komadić i stanovnike Koreje zbijene oko Drinske ulice. Jasno je da u drugoj knjizi Manijak na tavanu susjedne zgrade erotsko i seksualno preovladava kao motivacijski faktor, a kako se dalje ta energija preraspoređuje kako pripovjedački glas sazrijeva?
Roman počinje pričom o obrezivanju, dakle to je priča o bolu, zapamtio sam ga tako jasno da on i danas isto boli, ako se koncentriram na to vrijeme i prostoriju gdje se sve obavljalo. Sunećenje dakle ima veze sa polom, u fizičkom smislu, jer vam dodiruju polni organ i čine nasilje nad njim, i mislim da obrezani muškarci uvijek imaju neku preosjetljivost u tom ispodpojasnom predjelu, kao neku jezu, naravno ako se toga sjećaju, a većina ih se ne sjeća. Dakle, u toj knjizi ima pol, ali ima najviše bol i zato je tako i zovem – Knjiga o bolu; on je formativan i ja opisujem te senzacije bola koje su se ugravirale u moju svijest i podsvijest, znam to po snovima jer ozbiljni snovi dolaze iz podsvijesti. U drugoj knjizi – Manijak na tavanu susjedne zgrade (Knjiga o polu), odlučio sam da primijenim taktiku da pišući o drugima zapravo posredno pišem o sebi, tako sebe stavljam u manju sramotu, i odlučujem se da priznam da sam i ja radio nešto slično, ali opet na svoj način, čime sam ublažio tu šokantnost koju sam, a pominjao sam to, pobudio kod mojih najbližih. Voajerstvo je u tom dobu bio naš pogled na svijet, lične stvari doživljavali smo kolektivno, kao neko krdo koje se boji da njegovi članovi ostanu sami u trenutku najvećih emotivnih senzacija. Manijakalnost osjećanja i ponašanja bila su potpuno prirodna stanja, ona su se reflektirala u nasilju naspram suprotnog (nježnijeg) pola, kojem smo prisustvovali, ali tada to niko nije nazivao nasiljem, a bilo je, u svim svojim spoljnim manifestacijama. Ipak, ta druga knjiga, rekao bih kolektivna knjiga, završava jednim potpuno individualnim, reklo bi se nemogućim iskustvom – da izgubite nevinost u potpuno nesvjesnom stanju, a to je već tragedija koja u sljedećoj, trećoj knjizi, otvara druge tragedije, pa pratimo zatim, u jednom drugačijem registru i stilu, nevolje ali i velika očekivanja glavnog protagoniste romana Ja sam.
U epilogu romana pripovjedačku instancu preuzima glas majke, zapravo nam se otkriva da je Ja sam roman i najviše posvećen njoj. Hanif Kureishi je u intervju za jedan naš magazin, na tragu Philipa Rotha, rekao: „Pišite ono što će vaši roditelji mrziti.“ Koliko u toj izjavi ima istine, makar kada je u pitanju Vaš roman?
Ne treba se obračunavati s roditeljima, ali ih, slažem se, ne treba ni poštedjeti nekih istina od kojih će se oni postidjeti. Knausgård je nakon objavljivanja šestotomnog izdanja Moja borba, nakon slave koja je uslijedila, prekinuo odnose sa najbližima, koliko znam, tužili su ga i majka i otac i bivša supruga, a možda će ga tužiti i djeca. Teško je pogoditi tu mjeru kada pišete nešto što mislite da je istinito. Postoji sjajan primjer kod izvanredne književnice iz Nizozemske – Marieke Lucas Rijneveld. Pitala je urednika da li smije objaviti tako otvorene i iskrene stranice o svojoj porodici u romanu Nelagoda večeri, jer smatra da će ih to povrijediti. Urednik je rekao da je istina sve to čega se plaši, ali da je posao pisca da bude neumoljiv. Marieke je zapamtila tu riječ – neumoljiv – i na zid ispred svog pisaćeg stola napisala je crnom kredom – inexorable (neumoljiv).
Enigmatičan i evokativan naslov romana otkriva nam se pred kraj, u knjizi Tri očeve smrti. Preko te nezaobilazne rečenice koja uvodi mnoge druge rečenice, čitatelj dolazi do finalnog značenja naslova. Je li ovo roman o sazrijevanju, o putu transformacije koji krene tek kada spoznamo smrtnost roditelja?
Inicijacija da napišem roman, tada sam mislio da će se sastojati samo od jedne knjige, i jeste bila gubitak roditelja –oca. Naslov Ja sam sasvim prirodno se nametnuo i strpljivi čitaoci će doći do tog trenutka, s kraja romana, kada se demistificira značenje naslova romana Ja sam; naravno, neću ga ovdje otkrivati kao što ga nisi otkrio ni ti u svom pitanju. Ali, naknadnim promišljanjem mogu reći da taj naslov Ja sam iz knjige u knjigu prolazi jednu tranziciju; na početku je to Ja sam sklupčano oko senzacije bola, u drugoj oko senzacije pola, u trećoj oko senzacije žala, da bi se na kraju, u trećoj knjizi, to Ja sam raspalo, dezintegriralo, odnešeno na ramenima svih bliskih osoba koje se bile u kontaktu sa mnom i koje su mi nešto značile. U jednom trenutku, kako sam rekao, a to je na kraju knjige, to Ja sam dobija konačan smisao i nagrađuje čitaoca za strpljenje i radoznalost. Ne znam da li je ovo roman o sazrijevanju; ako mi je išta jasno, mislim da umiremo nezreli, s beskonačno puno propuštenih šansi da o životu saznamo više i potpunije i otmemo mu ono što nam se činilo da nismo mogli.
Većina savremene bosanskohercegovačke proze je – uslovno rečeno – podređena temi rata. U Ja sam on ne rezultira kao dominantna tema, naprotiv, čini se da tema rata biva prevladana temom ljubavnih odnosa. Jesam li donekle u pravu ako kažem da ženski likovi poput Lise, Dalije i Lare kao da uspostavljaju orijentir prema kojem narator ironijski pravi odmak od rata, a donekle i sebe?
Naravno da si u pravu. Ta tri imena u romanu i jesu rat, sa svim svojim posljedicama, ne rat kao spektakl i opisivanje šta jedna granata kada eksplodira može da učini, ali rat kao promjena sudbine, to da. U jednoj od rukopisnih verzija romana kažem: „Rat je završio. Može li se uopšte napisati kraća rečenica o ratu.“ Sada više nisam siguran u tu rečenicu. Kako sam i rekao u jednom intervju nakon objavljivanja Ja sam, isto sam tako mogao napisati: „Može li se uopšte napisati duža rečenica o ratu.“ To je velika literarna tema, neko o ratu govori posredno, neko neposredno, dobar je i jedan i drugi postupak. Ko je bio u ratu, vječno će u njemu ostati, bez obzira koliko se okolnosti u kojima čovjek nastavlja da živi, mijenjaju.
Književna kritika je dosad već dala svoje sudove o romanu, neki su i više nego pozitivni. Kako Vam se dopadaju dosadašnja opažanja kritike? Koja su to značajna opažanja i prepoznata ključna mjesta,za Vas kao autora?
Knjiga je u rukopisu imala svoje prve čitatelje, nekoliko sjajnih pisaca (S. Mehmedinović, S. Avdić, G. Samardžić, Z. Ferić, M. Vujičić) i dva poznata regionalna književna kritičara (J. Pogačnik, V. Arsenić). Posebno sam zahvalan S. Mehmedinoviću koji je pomenutim piscima/kritičarima poslao rukopis mog romana, s idejom da napišu blurb za korice. To su ljudi čije tekstove iznimno cijenim i rado čitam. Iskreno, najviše me usrećuje pohvala koja dolazi s njihove strane, odlični pisci su uvijek najbolji i najzahtjevniji čitaoci. Čini mi se da je knjiga s njima dobila atest, da ima svoje čuvare i da joj je obećana dugovječnost. Navest ću ovdje komentar književne kritičarke Vanje Kulaš, koji mi se učinio kao najmanji zajednički sadržalac ostalih komentara: „Ja sam, eliptičan je i višeznačan naslov čija se suština otkriva na kraju te monumentalne autofikcije, u jednoj životno tužnoj, a književno nezaboravnoj minijaturi koja čitatelja ostavlja u čuđenju koliko literatura može biti moćna kad čovjek zna pisati.“
Knjigu u vidu epigrafa otvara misao Györgya Konráda: Na pitanje o smislu života pisac odgovara pričom o sebi. Jeste li konačno uspjeli dobiti odgovor? Ima li uopće smisla razgovarati o smislu života, odgovara li pisac o smislu preko svog ili preko života drugih?
Na početku knjige uz taj moto koji si naveo ima još jedan važan marker: „Neki likovi su stvarni, neki izmišljeni, tako je i sa događajima.“ Taj drugi marker suprotstavlja se prvom markeru i kao da hoće reći da su neke ovdje ispričane priče čista fikcija. Dakle, ovo jeste priča o meni, kakvim me vjerovatno drugi ne vide, ali jeste i priča o drugima kakvima se sami ne vide i jeste priča o onima o kojima nisam pisao, ali se u tekstu prepoznaju. Rekao sam već ranije da mi se takvi ljudi ovih dana često obraćaju na ulici. Ovdje je akcenat na „priča“, što znači pripovijedanje, a pripovijedanje je utoliko lijepo i dobro ukoliko može da zavede. Čak i kad je priča o sebi, ona ne mora biti autobiografska, ona ne bi trebala da teži tačnosti već istinitosti, istinitost kod čitaoca izaziva pažnju i pojačava uvjerljivost koja niti jednom čitaocu neće dozvoliti da knjigu ne pročita do kraja. Vodio sam računa o tome da ne izgubim čitaoca, ali i da ga ne zamaram dubljim smislom i nepotrebnim suspenzijama u tekstu, jer čitalac ne rješava križaljke. Kako kaže Amos Oz: „Kada čitate dobru književnost, dragocjenosti se ne nalaze u dubini nekog sefa u koji se treba provaliti. Dragocjenosti su posvuda. U jednoj jedinoj riječi. U spoju riječi. U interpunkciji. U melodiji. U ponavljanju. Posvuda. A možda najviše u razmacima između riječi, ili rečenica, ili odlomaka.“
O dragima autorima, izdavaštvu i Bookstanu
Neko ste ko je s raznih aspekata okružen knjigama, ali koji su Vam spisatelji, spisateljice i naslovi naročito dragi, kojima se rado iznova vraćate?
To je neprestano vrelo. Davno sam mu se približio, uvijek izbija na neočekivanim mjestima. Sve važne knjige u mom životu učinile su značajan uticaj na moj život i na moje pisanje, s vremenom sam se mijenjao, mijenjao sam se i u ovih 25 godina pisanja stranica za koje nisam znao da će jednog dana postati roman Ja sam. To nije samo promjena, to je sazrijevanje, jer kako kaže Mirko Kovač: „Književnost nije samo pisanje, nego i ispravljanje svojih i tuđih pogrešaka.“ Posljednje što čitam, a da mi je žao što to nisam otkrio ranije, jeste književnost Sergeja Dovlatova, ruskog pisca koji je emigrirao u Ameriku i tu ostao do smrti, a umro je prilično mlad. To je nešto kao kad među poznatim planetama otkrijete još jednu za koju niko nije znao.
Vjerujem da je to u Vašem slučaju često pitanje, ali ne odolijevam da ne upitam: je li teško uskladiti profesiju urednika i izdavača te pisca. Kako ovi odabiri međusobno utječu jedni na druge?
Sve je to rad s knjigama, ali samo kao pisac imate tu privilegiju da lako možete postati nepristupačni, osebujni, nervozni, čangrizavi, zahtjevni, a da vam se to ne zamjeri. Posao urednika je, mislim, dobro došao svakome piscu. Pisac u ulozi urednika često profitira od loših tekstova ili od loših dijelova u tekstovima koji mu dolaze na čitanje. Naime, odmah je u lošem tekstu jasno šta ne valja i kako je tekst trebao biti napisan; to vas izoštrava u vlastitom pisanju i razvija refleks trenutnog djelovanja.
Kako se situacija s koronavirusom odrazila na izdavačku branšu? Je li istina da ljudi čitaju više? Koji su potencijali, a koja ograničenja naše domaće nakladničke scene?
Svako prinudno, pa čak i dobrovoljno ostajanje kod kuće povećava čitanost. Čitalo se jako u ratu, čita se i sada u koroni, knjige nas uvijek odvedu na neko ljepše i zanimljivije mjesto. Samo, u uslovima u kojima radimo: smanjeno kretanje, problemi s uvozom papira, otežan rad štamparija, veća čitanost ne znači i veću izdavačku produkciju. BH izdavaštvo je definitivno prepolovljeno u odnosu na stanje prije korone. Ne može se to reći za izdavačku kuću Buybook, koja hrabro investira u nove naslove i dobija važne evropske potpore (Creative Europe), ali ukupno stanje u bh. izdavaštvu je toliko loše da je BiH već postala izdavačka kolonija izdavačima iz susjednih zemalja, što je katastrofalna činjenica. Prije nego nestanu domaći hljeb i domaće mlijeko u prodavnicama, nestat će knjige, ali tada će već biti kasno.
Knjiga je promovisana tokom zadnjeg Bookstana, već renomiranog i priznatog festivala čiji ste osnivač i direktor. Javnost obično vidi samo ono što traje tokom festivalskih dana, ali kako izgleda proces organiziranja koji kreće puno ranije? Šta nam se dobro sprema za sljedeći Bookstan, postoje li već neke ideje?
Ovdje imam lijepu priliku da najavim da će slijedeći Bookstan proći u defileu većinom autorica, najava takvog posebnog Bookstana, počinje dolaskom i gostovanjem Lejle Slimani, u februaru mjesecu 2022. To će biti svojevrsni književni spektakl i uvod u sedmi po redu Bookstan koji će se održati početkom jula. I na kraju mala ispravka, nisam direktor festivala, ali jesam direktor festivalskog programa, što je svakako manja, ali i ugodnija obaveza.
