Slavlje radikala nakon oslobađajuće presude Šešelju prijepoljske Bošnjake podsjetio je na vremena kada su bradati rezervisti iz Srbije grad kontrolirali na rampama postavljenim na ulazu i izlazu u grad. Podsjetilo ih je na kolone vojnih kamiona i tenkova koji su magistralnim putem preko Crne Gore išli na ratište u Hrvatsku. Iz takve kolone pucano je na jednu od najstarijih sandžačkih džamija. Podsjetio ih je i na 27. februar 1993. godine, kada je iz voza u Štrpcima odvedeno dvadeset civila
Zvuk automobilskih sirena prekinuo je tišinu prijepoljske proljetne noći 31. marta. Dolazio je iz kolone automobila čiji su vlasnici slavili oslobađajuću presudu za ratni zločin u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini Vojislava Šešelja. Intenzitet slavlja u sandžačkom gradu na tromeđi Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore bio je različit – shodno dijelu grada i političkom opredjeljenju Srba naseljenim u prijepoljskoj općini. Prijepolje je jedan od četrnaest gradova Sandžaka, a trenutno je na vlasti koalicija Sandžačke demokratske partije (Rasim Ljajić), Stranke demokratske akcije (Sulejman Ugljanin), Srpske radikalne stranke (Vojislav Šešelj) i Demokratske stranke Srbije (Sandra Rašković‑Ivić, a osnovao ju je Vojislav Koštunica).
Odluku Suda u Hagu slavile su samo lokalne pristaše Srpske radikalne stranke. Drugi su Srbi zabrinuto komentirali ovu odluku zbog njene refleksije među narodom. Na ulici se našla i baba Smilja, vidno nasekirana odmahivala je glavom slušajući vijesti iz Haga i kratko komentirajući među svojima: “On će opet kavgu u narod metnuti! Videćete.” Drugi Srbi koji su se zatekli na prijepoljskim ulicama na pitanje kakve su to sirene i je li kakva utakmica bila dobijali su cinične odgovore: “Naprednjaci slave!” Aludirali su pri tom na antagonizam koji je nastao među kumovima i nekadašnjim stranačkim kolegama Vojislavom Šešeljem i Tomislavom Nikolićem, osnivačem Srpske napredne stranke, i sadašnjim predsjednikom iste stranke Aleksandrom Vučićem.
Zvuci koji podsjećaju na zločin
Prema popisu stanovništva iz 2011. godine, na području općine Prijepolje evidentirano je 37.059 stanovnika, čija je prosječna starost 40 godina. Iako su prema popisu Srbi većinski narod (52 posto), u zadnjim dvama sazivima Skupštine opštine Prijepolje Bošnjaci (44 posto) imaju dva-tri odbornika više.
Dešavalo se da neki Bošnjaci glasaju za srpske stranke, ali nikad i obrnuto – naročito su Bošnjaci davali glas Liberalnoj demokratskoj partiji Čedomira Jovanovića. Više bošnjačkih odbornika u Prijepolju tumači se dvojako: neki sumnjaju u tačnost rezultata popisa, a drugi da jedan narod izlazi na izbore više od drugog. Ipak, demografija grada, ali i politika, razlog su različitim emocijama Prijepoljaca na vijest o oslobađanju Šešelja: Srbi su slavili ili negodovali, a Bošnjaci su šutjeli.
Zvuk automobilskih sirena prijepoljske Bošnjake podsjetio je na devedesete godine prošlog stoljeća. Tada je grad kontroliran na rampama postavljenim na ulazu i izlazu u grad, a na njima su bili, uglavnom, bradati rezervisti dovedeni odnekud iz Srbije.
Podsjetilo ih je na kolone vojnih kamiona i tenkova koji su magistralnim putem preko Crne Gore išli na ratište u Hrvatsku. Iz takve kolone pucano je na jednu od najstarijih sandžačkih džamija sagrađenu 1572. godine, kao zadužbinu Ibrahim-paše, sina Skender-bega, hercegovačkog subaše, kasnije paše i sandžak‑bega.
Zvuk koji prekida tišinu podsjetio ih je i na 27. februar 1993. godine, kada je iz voza u Štrpcima odvedeno dvadeset civila, od njih jedanaest iz Prijepolja. Odvedeni su u nepoznato, a “oteli” su ih navodno nepoznati vojnici. Zbog toga se okupilo oko pet hiljada Bošnjaka ispred zgrade Opštine, koji su tada tražili da im se vrate sugrađani.
Okružili su ih specijalci, a oko akšama, pošto je bio ramazan, Prijepoljci su im počeli nuditi pitaljke (somun). Na to je jedan od specijalaca promrmljao kolegi: “Mi došli da ih pobijemo, a oni nama daju lepinje.”
Srbija nikada nije krivično gonila počinioce. Državno Tužilaštvo bavilo se sporadično tim slučajem. Od 20 otetih putnika, pronađeni su posmrtni ostaci tek dvaju tijela u jezeru Perućac. Jedini procesuirani za otmicu 20 nedužnih građana u Štrpcima jeste Nebojša Ranisavljević iz Despotovca, koji je iz zatvora pušten 2011. godine.
Uhapšen je u oktobru 1996. godine, a pred Višim sudom u Bijelom Polju (Crna Gora) 9. septembra 2002. godine osuđen je na 15 godina zatvora. Tokom suđenja je kazao da je grupom komandirao Milan Lukić, koji je pred Haškim sudom osuđen zbog zločina počinjenih nad bošnjačkim civilima u Višegradu tokom rata u Bosni i Hercegovini, ali njegova optužnica nije obuhvatala zločin u Štrpcima. Početkom aprila 2016. godine, Tužilaštvo BiH podiglo je optužnicu protiv Miodraga Mitrašinovića zbog zločina u Štrpcima.
Dvadeset tri godine nakon, na dan otmice mimohodom kroz grad okupljaju se Prijepoljci ispred spomenika otetih. Nerijetko, upravo ova simbolična šetnja posluži u dnevnopolitičke svrhe. Tome svjedoče osušeni vijenci (na kojima su nazivi stranaka) i cvijeće dvadesetak dana nakon.
Šeševljev poziv na jedinstvo
Prijepoljci su se prisjetili i skupa koji su Radikali organizirali u tom gradu 29. marta, u okviru kampanje za parlamentarne i lokalne izbore koji će se u Srbiji održati 24. aprila. Na ušću rijeke Mileševke u Lim, u Domu kulture, narodu se tada obratio upravo Šešelj (dva dana prije čitanja presude).
Većina regionalnih i srbijanskih medija prenijela je sa skupa Šešeljevu poruku u kojoj je kazao da je pod vlašću Demokratske stranke javni dug Srbije dostigao 40 posto bruto domaćeg proizvoda, dok je od dolaska SNS-a na vlast porastao na 75 posto.
Ono što su prenijeli lokalni mediji, a bošnjački narod zapamtio, jeste Šešeljev poziv na jedinstvo dvaju naroda u Prijepolju – Srba i Bošnjaka, dodajući da su “osuđeni na zajednički život i da taj život udruženim snagama učine što boljim”. Među lokalnim stanovništvom, uglavnom, nema vidljivog antagonizma u posljednjim decenijama.
Historijski gledano, upravo na ušću dviju rijeke početkom prošlog stoljeća utočište su nalazili mnogi muslimani koji su protjerani iz Crne Gore. Šezdesetih godina prošlog stoljeća, kada se stanovništvo iz Sandžaka iseljavalo u Tursku, najmanje ih je otišlo upravo s ovog prostora.
Prijepoljci se danas bave uglavnom preživljavanjem, a u okviru te misije opredjeljuju se i stranački. Činjenica je da nijedna od prošlih vlasti nije učinila ništa da kraj ekonomski zaživi, kako je bilo do 1991. godine, kada je u Prijepolju bilo nekoliko fabrika. Loše vođene politike natjerale su narod da sadi ono što mu je dostupno i isplativo – sadnice malina.
Tri dana nakon izrečene oslobađajuće presude Vojislavu Šešelju, Bošnjaci se više njome nisu ni bavili. Oni politički aktivni zauzeti su kampanjama vlastitih partija za predstojeće izbore. Inače, u Prijepolju su četiri bošnjačke stranke – Stranka demokratske akcije, Sandžačka demokratska partija, Bošnjačka demokratska zajednica, koju je osnovao bivši muftija Muamer Zukorlić, te lokalna stranka Demokratska partija Sandžaka.
Na centralnim mjestima u gradu ističu se bilbordi na kojima se nalazi Šešelj, a primjetni su i oni Rasima Ljajića, lidera SDP‑a, čija je izborna kampanja najagresivnija u gradu. U djelu Prijepolja gdje se nalazi spomenik za zločin u Štrpcima, preko ceste je veliki transparent lokalne stranke DPS‑a: “Prijepolje Prijepoljcima, ne Pazarcima”. Iz toga se može zaključiti da je stanovništvu Prijepolja dosta politike koju uglavnom Pazarci dogovore u Beogradu.
Izvor: Magazin STAV
