Uz pretpostavku da zna zašto i s kojim ciljem se bavi našom zemljom, hrvatskom predsjedniku Zoranu Milanoviću i njegovim potezima i izjavama se mora priznati da smo mu postali opsesija, i to tolika da se malo gubi u vremenu i prostoru, pa se zanese i koristi termine i ocjene, koje ne samo da ne pristaju predsjedniku države, koja trvdi da nam je prijatelj, već su simptomatično i nedobronamjerno miješanje u ono što je, ipak, naš, a ne njegov ili problem Htrvatske.
MOGLO SE, MOŽDA, NEKAKO PROGUTATI, jer je to standard koji ne iznenađuje, to što je Željko Komšić nazvan parazitom, što ga kako-tako priznaju kao legalnog, ali ne i legitimnog Hrvata u Predsjedništvu BiH. Nema ničeg spornog ni u stavu hrvatske o poštovanju Dejtonskog sporazuma, ni u spremnosti Zagreba da nam pomogne na putu u EU i NATO… Ni po jada, kad bi se sve na to svelo. Ali, kad predsjednik Hrvatske podeblja, uz upotrebu kvarne mašte, položaj i „ugroženost“ Hrvata u BiH, pa ustvrdi da se „dešava nešto strašno“, precizirajući da je to „zulum“ – e, onda je to malo previše i onda je, stvarno, dotjeralo cara do duvara.
Moguće je da Z. Milanović nije bio na času istorije, kada se učilo o turskom vaktu na ovim prostorima, o zulumu i zulumćarima, pa ima šupljinu u znanju. Ali, nije moguće da on ne zna šta znači riječ zulum i da se to veže za Turke i za krvoločno nabijanje živih ljudi na kolac, za bezočne likvidacije i teror, koji je bio obilježje tog karavakta. Morajući to znati, on se, očito, nije slučajno zakoprcao u tlapnji i vidio „zulumćare“ među onima koje smatra odgovornim za „nešto strašno“ u odnosu prema položaju i „obespravljenosti“ Hrvata u BiH. I onda je, vjerovatno iz unutrašnjopolitičkih motiva koji su samo njemu poznati, odlučio da malo estradno-politički istrči.
ZAPRAVO, DA OTVORI JOŠ jedan front (kao da tih političkih frontova i dosad nije bilo i previše), u kome se želi isturiti u prvi plan i proglasiti važnim i moćnim. Čak toliko da obećava kako će osujetiti put BiH u NATO, jer, eto, on se k'o biva tu nešto pita. Nevješto zamjenjujući teze, hrvatski predsjednik potura „čavče pod golupče“, pa tretman jednog člana Predsjedništva BiH kao nacionalnog lidera (što je „titula“ koja ne postoji) i pozdravljajući razgovor druge dvojice čelnika vladajućih stranaka sa hrvatskim premijerom kao istovrsnih vođa naroda, u suštini grubo, ako ne i nepristojuno, krivotvori ustavno uređenje ove zemlje. Jer, BiH nije skup trojice nacionalnih lidera, već nešto posve drugo. Što mu je nevažno, iako zna da ono o čemu se razgovaralo, može biti tema susreta samo u političkim i institucijama vlasti, kao jedinim legalnim adresama, na kojima se o tome raspravlja.
Obilne i očekivano drastično polarizovane (za i protiv) reakcije na Milanovićeve izjave, kao i na boravak B. Izetbegovića i D. Čovića, u svojstvu stranačkih lidera, u Zagrebu i sastanak s A. Plenkovićem u sjedištu Vlade Hrvatske – pa nije jasno da li kao s premijerom ili kao s čelnikom HDZ-a Hrvatske, razdanile su pokazale bar dvije stvari: (1), da se položaj Hrvata u BiH dramatično preuveličava, vješto krivotvori i lažno prikazuje, uz bagatelisanje podatka da HDZ-ovih jedva osam posto glasova na prošlim opštim izborima, a da oko 40 posto učešća u vlasti u Federaciji i državi govori suprotno, te (2) da u Hrvatskoj još ima onih koji nikako da se operišu od opake zablude o tome da BiH nije posebna država, već njena pokrajina (županija).
KAD SE TO TAKO GLEDA, onda je najnovije talasanje u odnosima dvije zemlje, moguće gledati i kroz prizmu onih koji u tome vide novo povampirenje drevnih velikodržavnih snova. Neki su skloni otići čak u vrijeme Banovine i 1939. godine, a drugi ostaju kod Karađorđeva i 1991. godine i Tuđman-Miloševićevog nauma o čerečenju BiH. I pod uslovom da u tome ima pretjerivanja, što tek treba utvrditi, nije zgoreg imati isukane antene i na pravi način primiti, shvatiti i reagovati na ono što je najnovija, osobito predsjednička ofanziva Zagreba.
I to onog zvaničnog Zagreba, kome ni na kraj pameti ne pada da sa zvaničnim Sarajevom (jer tu „nema sagovornika“) razgovara o otvorenim pitanjima – Trgovska gora, pitanje granice, krađa vode i električne energije iz naših akumulacija, oteta imovina naših firmi na Jadranu, itd. – već se pažnja fiksira na ono što je direktno miješanje u unutrašnje stvari naše zemlje i što je sve više ausvinkl-ponašanje: svesti sve na nacionalne odnose, forsirati razgovore s plemenskim vođama i tako od Bosne i Hercegovine učiniti „neusklađenu državu“ (Z. Milanović). Kojoj treba tutor i koja, eventualno, može napredovati samo ako o tome bude pitan i ako se s tim, pod svojim uslovima, saglasi susjed. Pri čemu se podrazumijeva da ne smije biti ni zuluma, ni zulumćara.
