Uskrs se u našoj kršćanskoj tradiciji i teologiji može opisati kao proglas nade u nemiru ljudskoga života i izgubljenosti i nesnalaženju našega svijeta. Nemir svijeta i čovjekova života temeljno je iskustvo ne samo nekoga dalekoga istočnoga i/ili zapadnoga svijeta, opterećenoga ratovima, globalnim terorizmom, ubijanju ljudi u ime nekoga „boga“ osvetnika, nego je to iskustvo i naše zemlje, našega grada i naših konkretnih svakodnevnih iskustava i života.
„Ubojstvo nade“ i ljudski strah od smislene i sretne sadašnjosti i očekivane budućnosti vidljivi su u posvemašnjoj čovjekovoj rezignaciji te masovnom odseljavanju mladih ljudi i iz naše sredine. Nije to samo demografski ili ekonomski problem, nego je to potvrda da se smisleni život i nada u bolju budućnost želi potražiti negdje drugdje, negdje gdje, uz materijalnu dobrobit, postoji nešto što čovjek stalno traži: sigurnost da budućnost neće biti opterećena našim „nemirima svijeta“: stalnim međusobnim sukobljavanjima, nemogućnošću političkoga dogovora, međunacionalnim nesuglasicama, prljavošću i neodgovornošću političara i nositelja društvenih i vjerničkih funkcija u našemu društvu i državi.
Naša zemlja i naš lijepi grad nisu nikako izuzeti od ovoga „deficita nade“ i to je dobro napomenuti i ponoviti u ove za kršćane svete dane, kada se intenzivno sjećamo i komemorimamo usud Isusa iz Nazareta, Pravednika, koji je u povratak Božje nade za čovjeka uložio svoj život, do kraja, do smrti na križu.
Njegov život i poruka, ispripovijedani u evanđeljima, mjerodavnim tekstovima naše kršćanske vjere, doživljavaju svoj vrhunac i potvrdu u slavlju Vazmenoga trodnevlja: na Veliki četvrtak – spomen njegova posljednjega zajedničkog blagovanja s voljenim učenicima; na Veliki petak – sjećanje na njegovo konačno i slobodno predanje za čovjeka sramotnim raspećem i smrću na križu, simbolu i znaku Božje solidarnosti sa smrtnim čovjekom; na Veliku subotu – doživljaj Isusove i Božje odsutnosti iz našega svijeta, a to je zapravo stanje našega današnjega svijeta i čovjeka, njegovih muka, nesigurnosti i beznađa.
Iskustvo Isusovih učenika, koji su i sami nakon tragedije na Kalvariji izgubili nadu i vedri pogled u budućnost te su i oni u prvome trenutku odlučili „bježati“ u svoje ranije živote i zavičaje, nije bilo bez nade. Dogodilo se nešto što je promijenilo sve. I njihove živote i zajednicu, narod i društvo kojemu su pripadali. I njihov strah i nesigurnost. I svijet i budućnost kojoj i mi i naš svijet pripadamo. Njihov voljeni Učitelj i Gospodin, kako su ga zvali, pojavio se živ među njima.
Tu promjenu i tu revoluciju, tu činjenicu da je „ljubav jača od smrti“ (J. Ratzinger), tu novorođenu nadu za čovjeka i njegov svijet slave i obilježavaju kršćani ovih dana. Ne kao trijumf nad patnjom, smrću i beznađem, nego kao nadu da čovjek, uronjen u svijet koji je pun rečenoga beznađa, patnje i same smrti, ima otvorenu budućnost, ima život koji mu više nitko ne može oduzeti.
Iz te uskrsne nade i otvorene uskrsne perspektive života može se i mora iznova krenuti u obnovu naših iskidanih odnosa, u stvaranje povjerenja među ljudima, među narodima i religijama. U novo vrednovanje rada za zajedničko dobro, a to znači u nove politike koje će čovjeku i naše zemlje i našega grada osigurati perspektivu budućnosti bez podjela, sukoba, neslaganja i mržnje. U ekonomiju koja neće čovjeka izrabljivati za neki uzaludni „gospodarski rast“ i bogaćenje bogatih, nego imati osjećaja za siromašne i ljude na rubu. U društvo solidarnosti i odgovornosti jednih za druge i u praksu milosrđa, o kojemu se ovih dana puno govori i piše unutar Katoličke crkve.
Zato je Uskrs obrat perspektive. Obrat od fatalizma da ne može biti bolje, od slijepe ulice u kojoj nas žele zadržati moćnici ovoga svijeta, jer tako odgovara njima, njihovim „politikama“, njihovim „ekonomijama“ i njihovim „ideologijama“. Ovu i ovakvu revoluciju nade, koja se tiče ne samo njih i njihovih crkava, žele posredovati kršćani i ovoga Uskrsa. Žele je podijeliti svijetu i izmorenome čovječanstvu, žele je podsvijestiti umornome Zapadu, koji u svojoj samodopadnosti zaboravlja gdje mu je izvor, žele je podijeliti i sa svim ljudima ove naše zemlje Bosne i Hercegovime, našega grada i sa svima onima s kojima dijele zajednički život i zajedničke muke i radosti ovoga našega tranzicijskoga prostora i vremena.
Stoga, neka bude sretan Uskrs svima vama, dragi prijatelji. Osobito vama kršćanima koji u Uskrsu prepoznajete središte svoga života i svoje životne i vjerničke orjentacije. Neka bude sretan i svakome čovjeku, željnome nade i dobrih, pozitivnih poruka i odluka. Naš uskrsnuli Učitelj, donositelj smisla i nade svakome čovjeku, neka vam udijeli mir, radost, zdravlje i uspjeh u našem zajedničkom vjerničkom i ljudskom koračanju prema dobru.
Fra Mario Divković, gvardijan
