Ponosan sam, čast mi je i ogromno zadovoljstvo raditi sa najtrofejnijom sportiskinjom svih vremena Bosne i Hercegovine. Imam priliku da svakodnevno svjedočim koliko je velika naša legendarna Razija Mujanović. Inspiracije i motiva da napišem nešto ovakvo nikad nije nedostajalo, ali želio sam da sumiram godinu dana naše saradnje u jedan tekst, što je bio jako težak zadatak jer anegtota je mnogo.
Sve je počelo sa pripremom govora koji je Raza trebala da održi u Ženevi pri ulasku u FIBA Kuću slavnih. Nazvala me i rekla da već ima neki tekst sa kojim nije zadovoljna i pitala da li mogu da ga korigujem i da „unesem dušu“ u njega. Uzeo sam svoj laptop, pročitao tekst i za manje od deset minuta su nastale rečenice: „Rođena sam u sjeverno-istočnom dijelu Bosne i Hercegovine, u jednom malom mjestu koje se zove Ratkovići, smještenom između gradova Tuzle i Brčkog. To je zaista malo mjesto da bi sanjali velike snove. Odrasla sam u kući zajedno sa svoje tri sestre i dva brata, na prvi pogled kao jedan mali košarkaški tim. I baš tu, pod tim krovom, zahvaljujući svojim roditeljima, braći i sestrama sam naučila najvažniju lekciju, da jedino ako funkcionišete kao tim možete napraviti velike i pozitivne priče. Zato sam njima posebno zahvalna i sa njima dijelim ovo priznanje!“, „Iskreno, fali mi košarka. Želim da svoje znanje i iskustvo koje posjedujem, a ovo je sigurno najbolja potvrda toga, prenesem na mlade, kako u mojoj Bosni i Hercegovini, tako i u svijetu. Jer znanje je jedina stvar koja se dijeljenjem umnožava!“, „Pozivam vas, velikane košarke, da posjetite moju divnu Bosnu i Hercegovinu, da upoznate djevojčice i dječake čiji ste vi ideali i date im dodatni vjetar u leđa na njihovom putu ka uspjehu. Jer vi i ja znamo kakav je taj put!“. Proslijedio sam moj prijedlog govora i pola sata poslije toga mi je zazvonio telefon: „Zdravo Anele, Razija Mujanović je pored telefona. To je to što želim, govor je odličan! Imaš li vremena da sutra popijemo kafu?“.
Prije ulaska u FIBA Kuću slavnih Raza je bila pomalo zaboravljena od strane javnosti, daleko od sporta, medija, mladih ljudi i dešavanja uopšte. Predložio sam joj da pokrenemo njenu zvaničnu Facebook stranicu i da startamo sa oživljavanjem brenda zvanog „RAZIJA MUJANOVIĆ“. Tako je i bilo, na Facebook stranici smo objavljivali fotografije i dešavanja iz Ženeve koje su mediji preuzimali (to je bio jedini izvor informacija za BH medije), a onda je objavljen Razin govor sa ceremonije koji je potpuno razvalio. U tom trenutku Facebook stranica je imala svega 1.000 pratilaca, a reach (organski) objave je bio 82.000. Svi mediji iz regiona su preuzeli govor i citirali gore pomenute rečenice. U privatne poruke i na e-mail sa stranice je pristiglo stotine poruka podrške i desetine upita za intervju sa Razom. Čim se Raza vratila iz Ženeve, narednih deset dana su bila isplanirana gostovanja u medijima.
Toj ženi zaista ništa nije bilo mrsko. Ponekad i četiri gostovanja u toku dana. Njen odnos sa medijima je postao nešto posebno. Išla je Raza maksuz i do Brčkog, i do Tuzle, i u Banjaluku i u Zagreb samo zbog intervjua ili emisije. Samo jednom u ovih godinu dana je prolongirala intervju. Imali smo već dogovoren intervju za jedan portal i Raza me nazvala i rekla mi: „Sve što imamo za četvrtak otkaži, zvala me Kada Delić i zamolila da dođem u Tuzlu na druženje sa djecom sa poteškoćama u razvoju“. Rano smo krenuli za Tuzlu, cijeli dan se Raza družila sa djecom i igrala košarku, kasno smo se vratili u Sarajevo, a već sutra nas je čekalo gostovanje u jednom jutarnjem programu – to je Razija Mujanović.
Nakon svih tih gostovanja u medijima, desetak dana nakon ulaska u Kuću slavnih, stigao je poziv i čestitke iz KS BiH. Održala se konferencija za medije i javno obećaše da će Raza dobiti mjesto koje zaslužuje u Savezu. Godinu dana poslije – ništa. Susretali smo se mi sa tim visokim zvaničnicima i ljudima na pozicijama iz KS BiH, rekoše da će zvati Razu na sjednicu UO, a pozvali nisu. Počeše spominjati i neki nacionalni ključ i da može i to biti problem. Nije njima bila dovoljna ni FIBA Kuća slavnih, ni medalje sa svjetskih i evropskih prvenstava, nije bila dovoljna ni srebrena medalja sa Olimpijskih igara u Seulu, ni zlatna medalja za BiH sa Mediteranskih igara 1993. godine, ni to što je bila 3 puta najbolja košarkašica Evrope, ni osvojene 4 Euro Lige, itd.
Odemo mi za Banjaluku, ugosti nas predsjednik Skupštine Grada Banja Luke, potom gostovanje na jednoj lokalnoj televiziji, šetnja gradom, ljudi prilaze da se pozdrave i slikaju sa Razom. Sjednemo na kafu sa Razinim drugaricama, također košarkašicama, Kornelom Zidrum Vuković, Jadrankom Ćosić, Slađanom Golić, Mirom Čovičković i Aleksandrom Musić. Ja tu sjedim i slušam kako razgovaraju o stanju u košarci, šta bi mijenjale i kako bi to trebalo da izgleda. Spominju i imena nekih djevojčica kojima treba posvetiti pažnju, žene imaju viziju i slažu se po svakom pitanju. Briga njih za nacionalni ključ, one žive sport.
Odemo mi i u Derventu, tamo se prvi put nakon 27 godina igra ženska košarkaška utakmica. Ugosti nas gradonačelnik Dervente, prošetamo gradom, svuda plakati na ćirilici o dočeku Raze. Dvorana puna! Ne smeta izgleda njima što se Raza zove Razija!
Poslije mjesec dana prolazimo kroz Čapljinu i pravimo pauzu da jedemo. Čim su ljudi primjetili Razu svi pitaju da se slikaju, jelo se uveliko ohladilo, Raza nasmijana – a ne smeta izgleda ni njima što se Raza zove Razija!
Desetine nagrada za životno djelo i doprinos sportu, nagrade Najevropljanka i Super žena, doček u Tuzli i Sarajevu. Bezbroj puta mi je rekla da joj je drago zbog ulaska u Kuću slavnih, više zbog naroda nego zbog nje same. Ona je zaista bila ponosna što je ponovo imala priliku da bude ambasador Bosne i Hercegovine, države koja ju je zaboravila i stotinu puta joj leđa okrenula.
Jedna njena rečenica mi je ostala urezana u sjećanje „U svemu je najbitnije biti čovjek“. Nije Raza zaboravila svoje Ratkoviće, rodno selo. Iako nije u Savezu, redovno se čuje sa pojedinim igračicama i daje im savjete. Glasno Raza ukazuje na probleme koje sport u BiH ima, ponavlja kako je košarka podjednako ženski koliko i muški sport i da je nedopustivo da Goražde nema ženski košarkaški klub. Nije velikoj Razi bilo mrsko ni da ode u Brčko i razgovara sa srednjoškolcima, ni da ode u Tuzlu i održi motivaciono predavanje studentima, ništa toj ženi nije teško da uradi za mlade ljude u Bosni i Hercegovini. Mnogo je Raza veća od tih 2.02, vjerujte mi.
