Kao što ne treba da okrećete glavu od tuđeg bola, tako još više ne treba okretati glavu od ovakvih sramnih natpisa kvazimedija i ignorisati ih. Naprotiv, treba ih glasno označiti kao sramotu i ljudsku i novinarsku. Zato što jesu sramota.
Kafa sa Bukom jedan je od najvažnijih događaja u skoro pa 20 godina Buke. Sjetićete se. Obilazili smo prije tri godine ovu zemlju okupljajući u kafićima i kafanama ljude koji su se odazvali našem pozivu na kafu, da nam kažu šta valja, a šta ne u tom što radimo. Kako dalje, šta im treba, koje teme i kako protiv pošasti. Oči u oči sa čitaocima i tako u 33 grada, od Prijedora do Ljubuškog, Mostara do Brčkog, Bihaća i Drvara, Srebrenice i Bratunca, Doboja i Tuzle. I još mnogih drugih.
U Tuzli velika bašta u gradskom parku, puna ljudi, nije se imalo gdje sjesti. Više od dva sata smo razgovarali, pitali i odgovarali. Proljudovali. Formalno, a onda i neformalno, sve do jutra. A kad smo dolazili, nosili smo ova naša slova Buka, svako po jedno kroz glavnu ulicu, šetačku, puna ljudi, osmijeha i mladosti. Smiju nam se i pozdravljamo se. Fotografišemo se za uspomenu. U toj istoj ulici, i te večeri pune ljudi, 25. maja 1995. godine život je izgubila 71 osoba, od kojih je najmlađa imala 2 i po godine. Među ljudima koji su nas iz Banjaluke došli slušati u Tuzli te večeri, bilo je očevidaca, svjedoka ovog užasa, preživjelih. Elvis, jedan od njih, ponukan natpisima u medijima ovih dana, juče je između ostalog zapisao, “U momentu pada granate, bili smo nekih 50-100 metara od mjesta pada (nisam nikad mjerio).
Nije se čulo 7 simultanih eksplozija. Čula se granata, koja je zvučala isto kao i gomila drugih koje sam čuo, bliže ili dalje. OK, malo drugačije, ova je ipak udarila u živo meso. Tako je i trg mirisao, odmah poslije. Pored poznatog mirisa detonacije granate, najviše se osjetio miris toplog ljudskog mesa. Ne razlikuje se puno od životinjskog. I dan danas mi se zna smučiti kad zakoračim u mesnicu, naročito ljeti. I ne iznenađuju me zločinački propagandisti, čude me oni koji žele da im vjeruju.” Te večeri u Tuzli, prije tri godine, ni jednog trenutka nismo osjetili nikakvu nelagodu, naprotiv, osjećali smo se dobrodošlo, kao da smo u posjetu došli prijateljima. Ovo nije neko patetično sranje, nego istina. Kao što je istina da nismo ni očekivali ništa drugo. Vidjećeš to i sam, ako jednom dođeš u Tuzlu.
Tuzla je onomad bila centar februarskih protesta, grad najhrabrijih sindikalista, grad radnika, grad koji je koliko je mogao čuvao svoje “druge” i u ratu i nakon njega. Ekonomske i ljudske veze Banjaluke i ostalih gradova iz RS sa Tuzlom su velike i sve veće. Ovdašnje srčane bolesnike uspješno operišu tuzlanski ljekari u jednom od najmodernijih kliničkih centara u regiji. Od Sarajeva će se do Beograda, kako najavljuju, najbrže dolaziti autoputem koji ide preko Tuzle. Nema nam druge nego da se povezujemo i živimo, kao ljudi, pa kako i koliko možemo.
Ljudski bi bilo poštovati bol Tuzlaka, ne okretati glavu od njega, suočiti se sa njim. Saslušati ih. Kao što je neljudski razvlačiti više od dvadeset godina te mrtve u sramnim novinskim natpisima koji se sve češće i češće pojavljuju u medijima Srbije, koje po nekom pravilu prenose i ovdašnji mediji, tekstovima koji ne samo da negiraju utvrđene činjenice, već i sam zločin i da se uopšte desio. A laž ne olakšava nemir, naprotiv. Ne možete očekivati ni od koga da razumije vaš bol, ako vi ne razumijete i ne poštujete tuđi. To je licemjerno i prema vašem bolu. I kao što ne treba da okrećete glavu od tuđeg bola, tako još više ne treba okretati glavu od ovakvih sramnih natpisa kvazimedija i ignorisati ih. Naprotiv, treba ih glasno označiti kao sramotu i ljudsku i novinarsku.
Zato što jesu sramota. Jer ograditi se od njih nije nacionalno, već civilizacijsko pitanje.
