U GRADU BOGOVA
Tog dana sam doputovao u grad iz svojih novinarskih snova. Kao da sam nenadano uronio u nekakvu čaroliju, u nestvarni svijet iz sopstvene mašte i kao u javi da nastavljam snivati snove iz dječačkih dana. Ovo su sjećanja na moje prvo putovanje Tibetom. Ispričat ću vam ga u osam nastavaka…
Piše Ahmed Bosnić
ahmed@bosnic.com
Bilo je nemoguće smiriti uzbuđenje koje me je treslo tokom prve noći u Lasi. U gradu na nadmorskoj visini od 3700 metara, kojeg Tibetanci – ne bez razloga – od davnina nazivaju Gradom bogova, znao sam da je nesanica sastavni dio nelagodnosti što se uvlače u dušu svakog zapadnjaka koji pristigne u Zabranjenu zemlju. No, ja sam već imao ‘visinsko krštenje’ na padinama surog Karakoruma, u Ladaku, i na obroncima himalajskih masiva iza kojih se, prema ovdašnjim legendama krije Shangrila, tajnovito carstvo u koje mogu samo odabrani.
GROZNIČAVI NEMIR: Penjao sam se i noćivao i na mnogo većim visinama. Osjećao sam vrtoglavicu, ubrzano sam disao boreći se da u pluća unesem što više kisika, kad-kad sam pokazivao neuobičajenu nervozu i svađalački naboj, gubio sam i osjećaj za prostor, ali noću sam ipak kako-tako tonuo u san i moglo bi se reći da sam dobro spavao.
Ne, visina nije bila razlog erupciji uzbuđenja koje me je tog dana nezadrživo treslo. Razlog je ležao u nečem sasvim drugom. Tog dana sam doputovao u grad iz svojih mladalačkih novinarskih snova. Kao da sam nenadano uronio u nekakvu čaroliju, u nestvarni svijet iz sopstvene mašte i kao u javi da sam nastavljao snivati snove iz dječačkih dana.
Stigao sam u carstvo i na nebu i na zemlji. U svijet kakav – i pored mojih čestih lutanja po zemaljskoj kugli – do tada nisam upoznavao.
Stigao sam u Lasu.
U GRADU BOGOVA: Otud grozničavo uzbuđenje. Zarad toga moji prijatelji i saputnici, alpinista Boris Kovačević, dugim koraci¬ma šparta duž prašnjavih ulica Lase; sanjar nemirnog duha, politolog Josip Svoboda, zastaje i započinje razgovore sa neznanim Tibetancima koji ga u čudu gledaju; zato strastveni arheolog, prof. dr. Enver Imamović zagleda u ruševna oronulih zdanja što odišu minulim stoljećima, kao da u njima sagledava korijene uzbudljive povi¬jesti ovog dalekog kraja. Za to vrijeme naš prijatelj i liječnik, dr. Eldin Karaiković, s neskrivemom znatiželjom mjerka svakog prolaznika, kao da u nji¬ma prepoznaje tajne dugovječnosti i moći tradicionalne tibetanskih medicine, a moje biće ispunjavaju i razdiru nemiri pa ne znam gdje bih i šta bih prije.
Tako, u nekakvoj čudnoj grozničavosti, isčilio nam je dan.
NOĆ PUNA ČAROLIJA: Sumrak nije donio olakšanje i umjesto mira i spokoja ogrnuo nas je studenom pomrčinom.
Istog časa kada je iza zapadnog horizonta, u daljinama koje je teško sagledati, nestao žeženi sunčev krug, svuda oko nas kao da se počela spuštati tamna plišana zavjesa. Mekana i prozračna, prvo je ispunila daleke usamljene kanjone, zatim je tiho prekrila polja ispod surih padina Himalaja, zamračila i suzila vidokrug, pretvarajući brda u tamne siluete koje se nezadrživo stapaju s pomčinom, da bi se, na kraju, uvukla u ulice i pod krovove grada koji je i bez tajnovite pormčine beskrajno mističan i nepoznat.
Tek tada su se iza rijetkih prozorskih stakala počele da pale blijeda i titrava svjetla lojanica, svijeća i petrolejskih lampi. Titrala su kao svici i ambijentu davala novi, drugačiji izgled. Struje nije bilo. Uostalom, i kada dođe, nikada niste sigurni koliko će dugo trajati. Minut, sat, dva, cijelu noć…?! To zavisi od kineskih vlasti.
Lojanice su zbog toga u Lasi važnije od blještave elektrike. One vas nikada neće ostaviti na cjedilu. Ima ih svaka kuća, ali ih pale samo najimućniji. Siromašni Tibetanci nemaju ni lojanica.
RIZNICA NEBESKE ZEMLJE: Pomrčina ipak nije dugo potrajala.
Najednom, iznad naših glava, iznad krovova tajanstvenog grada, iznad dalekih planinskih vrhova, svuda dokle je sezao pogled, počele su da se nadigravaju svjetla nebeskog svoda. Svjetla zvijezda. Desetine, stotine, hiljade, milioni zvijezda… Nikad ih u životu nisam vidio toliko. Majušne, poput svitaca, usamljene i iskričave, krupne sa postojanim sjajem, bljeskave poput svjetionika, plavičaste i daleke poput najljepših dijadema, u grozdovima i rojevima, u spiralama i sjajnim maglinama… Bezbrojno mnogo zvijezda, koje igraju i bljeskaju nad oronulim krovovima grada, koji se sprema da utone u san.
Čini se da su mi zvijezde na dohvat ruke, da ih mogu po volji skidati, premještati i ukršavati nebeski svod po sopstvenim zamislima. A usred te nesvakidašnje blještave riznice noćnog neba uplovila veličanstvena Potala – i dvorac, i tvrđava, i bogomolja, i muzej – zdanje koje nema premca na kugli zemaljskoj. Nadvila se nad središtem grada i obgrlila ga nježnim, majčinskim zagrljajem, ljubomorno čuvajući u svojim njedrima najveće mudrosti tibetanskog lamaizma i kulturno-historijsko blago ovog podneblja. U njoj je pohranjena cjelokupna memorija nebeske zemlje. Bez nje bi Tibet bio zemlja bez identiteta.
