Bivši rock muzičar, koji je bijeg od neobuzdanog života pronašao u selefizmu, sanja o životu pustinjaka koji živi za sebe i za Boga. O njemu, između ostalog, piše štampa na njemačkom jeziku.
Novinari Neue Zuercher Zeitunga su boravili u selu Ošve u BiH gdje su posjetili selefijsko selo i tamošnjeg šefa lokalne zajednice Izeta Hadžića, prenosi Deutsche Welle.
„Bijela pletena kapa na glavi, duga brada i kratke hlače do gležnjeva. Tako zamišljamo jednog selefiju. I upravo tako izgleda Izet Hadžić dok izlazi iz svoje kuće.
Kaže da mu je žao, ali sada nije povoljno vrijeme (za razgovor – op. red.). Kaže da moramo čekati dok ne skloni oružje. U svijetloplavim očima je mangupski pogled. Bio selefija ili ne – humor je nešto što je karakteristično za BiH. 50-godišnji Hadžić je šef ozloglašenog selefijskog sela Ošve u srednjoj Bosni. Televizijske ekipe iz BiH, Srbije, čak i iz Njemačke su posjetile ovo selo.
„Moram razgovarati sa svima koji ovdje dolaze. To je jedina mogućnost da se zaustavi priča o logoru u kojem se koristi oružje i o postojanju kampa za obuku“, kaže Hadžić.
No on sada zaista nema vremena jer mora popraviti kokošinjac. Hadžić pokazuje teške, tamne oblake na nebu“, piše NZZ.
Iz jedne ovisnosti u drugu
„Selo redovno pretresaju patrole SIPA-e (Državna agencija za istrage i zaštitu – op. red.).
„Ako bi se kod nas pronašla samo patrona, mi bi bili uhapšeni“, kaže Hadžić.
Oprez vlasti nije bez razloga. Prema informacijama bivšeg gradonačelnika Maglaja Dževada Galijaševića, proteklih godina je sedam osoba otišlo u Siriju i Irak kako bi se borili za božiju državu.
Često nije riječ samo o pojedincima, već o čitavim porodicama koje putuju u područja koja kontrolira Islamska država kako bi tamo živjeli u skladu sa šerijatom.
Na pitanje o tome Hadžić priznaje da njegov utjecaj glavnog starješine sela ne dopire do svih porodica.
„Nažalost postoje još dvije ili tri kuće u kojima žive mračni tipovi“, kaže on.
Na pitanje kako se on ophodi prema njima kaže da su oni izolirani od strane članova zajednice.
A za zajednicu on stavlja ruku u vatru: „Sve što mi želimo jest da u miru možemo prakticirati izvornu formu islama i da možemo živjeti od našeg rada.“
„Zahvaljujući svom humoru i retoričkoj dovitljivosti Hadžić je jedan šarmantan i inspirativan partner za razgovor. Njegov šarm počiva na direktnom i slikovitom izražavanju, pobunjeničkom duhu i očito bezgraničnoj energiji.
Ali možda se varamo jer ovaj selefija je i neko ko inscenira željenu sliku o sebi. I to ne tek od jučer.
Hadžić je odrastao u Maglaju gdje je, kao mladić, osnovao hard-rock band Black Lady. On je bio gitarista.
Njegov bend je tokom ljetnih mjeseci nastupao širom bivše Jugoslavije. Bio je to neobuzdan život sa mnogo alkohola i žena.
A onda je došao rat. Hadžić je bio u službi u Armiji BiH. Nakon rata je svirao u kafanama na Balkanu. No od tada se više ne traži rok, već narodnjaci.
Hadžić je pio još više i također još češće je varao svoju ženu.
„Znao sam da da bih se oslobodio tog života, trebao sam još jaču ovisnost.“ Našao ju je u islamu, odnosno u selefizmu.
Od tada, od 1998. godine, Hadžićev život se iz temelja promijenio. Gitaru više ne uzima u svoje ruke, o alkoholu se potpuno šuti.
Nepoznatim ženama više ne pruža ni ruku. Ali s vremena na vrijeme nešto otpjeva. Jedva da smo to zatražili on već pjeva nekoliko taktova.
I pjeva upravo pjesmu Bore Đorđevića, srbijanskog rokera, koji se devedesetih godina stavio na stranu nacionalista.
Ipak lakoća zabavljača, koju je Hadžić zadržao, je samo jedna strana. Možda je našao svoj mir s Bogom, ali njegov život nije lak.
Opterećenje koje sa sobom nosi odgovornost za njegovu zajednicu ga pritišće. Nepovjerenje u okruženju i policijske kontrole su naporni, a sukob sa vlastima je bezgraničan.
Nekada mu je svega dosta. U takvim momentima on razmišlja o tome da odustane i sve napusti. Zapravo je to njegov san o dobrom životu: napustiti sve i potpuno sam živjeti za sebe i za Boga – jedan selefijski pustinjak u dubokoj bosanskoj šumi“, piše NZZ.
