Ljudska je historija nažalost prepuna genocida, masovnih istrebljenja s namjerom da se izbrišu pripadnici određene etničke, religijske ili neke druge skupine. No, okrutnost Crvenih Kmera po dolasku na vlast u Kambodži bila je tolika da su povjesničari za njega skovali sasvim novi termin – ‘autogenocid‘.
Genocid, naime, obično podrazumijeva istrebljenje ‘drugih’ kao što su primjerice nacisti počinili genocid nad židovima. Autogenocid je pak slučaj u kojem jedna etnička skupina izvrši genocid nad vlastitom etničkom skupinom.
Vraćanje nacije ‘mitskim korijenima’
Iza svega je dakako stajala potpuno izopaćena ideologija. Crveni Kmeri su bili komunistička organizacija koja je počivala na idejama staljinizma i maoizma i čija je namjera bila ‘pročistiti’ naciju i vratiti ju njenim mitskim korijenima. To je u prijevodu značilo svojevrsni povratak ‘na početak’ i uspostavljanje isključivo agrarnog društva.
Čim su došli na vlast, Crveni Kmeri predvođeni Pol Potom kambodžu su preimenovali u ‘Demokratsku Kampućiju‘, a ukinuli su novac, banke, privatno vlasništvo, ispovijedanje religije, bolnice, tvornice i škole. Cjelokupno je stanovništvo poslano na težak fizički rad u ruralne dijelove zemlje, a prvo su pobijeni pripadnici aristokracije i društvenih elita. Odmah nakon njih na redu su bili intelektualci koje se smatralo ‘uprljanima zapadnom kulturom‘.
Crveni su kmeri pobili između dva i tri miliona ljudi.
Pobijeni su svi koji su nosili naočale jer se pretpostavilo da oni znaju čitati, kao i oni koji su imali njegovanu kožu na rukama jer je to značilo da nisu fizički radnici i da su obavljali neku vrstu intelektualnog posla. Na trgovima su se emitirale radijske stanice na stranim jezicima. Ukoliko bi netko zastao i pozorno ih slušao, čekala bi ga brza egzekucija.
Pariški student koji je odlučio istrijebiti sve obrazovane
U kontekstu progona intelektualaca zanimljiva je činjenica da je Pol Pot četiri godine (od 1949. do 1953.) vrlo neuspješno studirao u Parizu, a dio je 1950. godine proveo i u Zagrebu, kao član međunarodne radničke brigade koja je gradila prometnice u tada Federalnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji.
Glavni cilj Crvenih kmera bio je stvoriti potpuno izolirano i besklasno te agrarno društvo u kojem će ‘Nove ljude’ (obrazovane u urbanim sredinama) pretvoriti u ‘Stare ljude’ koji neće biti obrazovani, neće imati privatno vlasništvo i raditi će isključivo fizičke poslove na polju i u šumama.
Svi oni koji su odbili napustiti svoje domove na licu su mjesta ubijani, a njihova imovina spaljena. No, potpuni nedostatak znanja o poljoprivredi kod urbanog stanovništva rezultirao je jedinim mogućim ishodom – glađu u mnogim dijelovima zemlje. Ljudi su bili prisiljeni raditi 12 sati dnevno što je uzrokovalo ogroman broj smrti, kako zbog iscrpljenosti i gladi, tako i zbog napuštanja moderne medicine i vraćanja tradicionalnoj.
Zabranjen je i komercijalni ribolov što je također pridonijelo ionako ogromnoj smrtnosti u zemlji. Naime, za čak 80% stanovništva riblje je meso bilo jedini izvor proteina životinjskog podrijetla.
Kmeri nisu birali – ubijali su sve
Progonile su se i ubijale gotovo sve društvene skupine, ali i religijske. Pobijene su hiljade kršćana, 25 hiljada budističkih redovnika, a na najvećem su udaru bili muslimani koje su prije ubijanja tjerali da jedu svinjetinu. Zabranjeno je čak međusobno posjećivanje i komunikacija između članova obitelji, supružnici su se mogli sretati tek povremeno, a seks bi se kažnjavao smrću. Kažnjavala se čak i konzumacija hrane ukoliko bi netko jeo sam. Jesti se smjelo samo u velikim grupama, pod nadzorom vojnika.
Da skratimo, Crveni kmeri ubijali su:
– Sve koji su imali poveznicu s kambodžaskim vlastima ili vlastima neke druge zemlje
– Profesionalce, intelektualce i umjetnike
– Etničke Vijetnamce, etničke Kineze, etničke Tajlanđane, kršćane, muslimane i budiste
– Ekonomske ‘sabotere’
Oni koji su bili osuđeni za izdaju odvođeni su u tajni zatvor S-21, poznat i kao Tuol-Sleng. U samo četiri godine kroz njega je prošlo 20 hiljada ljudi od kojih je preživjelo njih tek dvanaest. Svi su ostali nakon brutalnih mučenja, silovanja i izgladnjivanja odvođeni na takozvana ‘polja smrti’ gdje su ubijani i bacani u masovne grobnice kojih je u Kambodži za vrijeme Crvenih kmera iskopano 20 hiljada.
Pad kmera i šutnja zapadnih zemalja
U aprilu 1978. godine Pol Pot je odlučio napasti Socijalističku republiku Vijetnamjer se bojao da će Vijetnam napasti njega. Njegove snage prošle su granicu i poubijale cjelokupno stanovništvo nekoliko sela. Od 3157 stanovnika masakr su preživjela – dvojica. U narednom razdoblju odnosi između dvije zemlje su se raspali, a krajem 1978. Vijetnam je napao Kambodžu i ubrzo zauzeo glavni grad. Crveni kmeri vlast su zadržali samo u manjem dijelu zemlje, a tzv. ‘Demokratsku Kampućiju’ u UN-u su nastavili predstavljati još godinama, na odobravanje svih zemalja članica osim Švedske.
Pol Pot je odlučio pobiti sve obrazovane iako je sam studirao u Parizu i volio francusku književnost.
Kmere je i dalje predvodio Pol Pot kojemu su na kraju oni sami sudili i zatvorili ga. Umro je 1998. godine, a Crveni kmeri su službeno prestali postojati godinu kasnije.
https://www.youtube.com/watch?v=tpaDOkI4VzQ
Milioni mrtvih
U tih 20 hiljada masovnih grobnica pobacana su mrtva tijela između 1,4 i 2,2 miliona stanovnika. Polovica je njih smaknuta, a polovica je umrla od gladi i bolesti. UN je istragom utvrdio između dva i tri miliona mrtvih, a UNICEF tri miliona.
Nakon pada režima Crvenih kmera u zemlji je od 1979. do 1980. umrlo još barem 300 hiljada ljudi kao izravna posljedica njihove politike.
