Američka svemirska agencija NASA saopćila je da su njeni inženjeri uspjeli “oživjeti” rezervne potisnike, komponente koje nisu korištene od 2004. godine i koje su dugo smatrane potpuno nefunkcionalnim.
Ovaj veliki uspjeh postao je nužan jer su glavni potisnici letjelice, koji kontrolišu njenu orijentaciju, počeli gubiti funkciju zbog nakupljanja različitih ostataka.
Ako potisnici potpuno otkažu, Voyager 1 bi mogao izgubiti sposobnost usmjeravanja svoje antene prema Zemlji, što bi dovelo do prekida komunikacije sa našom planetom nakon gotovo 50 godina.
Situacija je postala još hitnija jer su se inženjeri suočili sa strogim rokom dok su pokušavali riješiti problem s potisnicima.
Naime, nakon 4. maja, antena koja šalje komande Voyageru 1 i njegovom blizancu Voyageru 2 trebala je biti isključena zbog nadogradnje, što bi onemogućilo pravovremenu intervenciju.
Voyageri su lansirani 1977. godine s primarnim zadatkom istraživanja vanjskih planeta Sunčevog sistema, a nakon što su ispunili tu misiju, usmjerili su se na istraživanje međuzvjezdanog prostora.
Voyager 1 je napustio Sunčev sistem u augustu 2012. godine, dok je Voyager 2 to učinio u novembru 2018. godine. Ove letjelice su zajedno prešle više od 46,7 milijuna kilometara, čineći ih najudaljenijim objektima koje je čovjek stvorio.
Iako su oba Voyagera još uvijek funkcionalna, starost i ogromna udaljenost od Zemlje predstavljaju značajne tehničke izazove. Generatori radioizotopa koji napajaju letjelice postepeno slabe svake godine, što je prisililo NASA-u da isključi instrumente i grijače kako bi sačuvala energiju za sustave letjelica duže od njihovih očekivanih granica.
Voyager 1 je nedavno imao grešku u podacima zbog neispravnog čipa, ali su inženjeri uspješno riješili problem pametnim softverskim rješenjem.
Unatoč preprekama, Voyageri i dalje rade, što je dokaz robusnog dizajna letjelica i domišljatosti timova koji upravljaju njima.
Rezervni potisnici su od ključne važnosti za izvođenje preciznih “manevara rotacije”, koji omogućuju podešavanje orijentacije Voyagera 1 kako bi antena ostala usmjerena prema Zemlji i omogućila stabilnu komunikaciju. Glavni potisnici su prestali raditi 2004. godine nakon što su dva mala unutrašnja grijača, koja su ključna za njihov rad, prestala s radom.
Inženjeri su tada zaključili da ti grijači ne mogu biti popravljeni na daljinu, pa su prešli na rezervne potisnike kako bi održavali poravnanje “star trackera”, ključnog instrumenta za navigaciju i stabilizaciju letjelice.
“U to vrijeme smo bili spremni prihvatiti da glavni potisnici neće raditi jer smo imali dobru rezervu. Nismo ni očekivali da će Voyageri biti funkcionalni još 20 godina”, rekao je Kareem Badaruddin, menadžer misije Voyager u NASA-inom Laboratoriju za mlazni pogon.
Kako bi riješili problem, NASA-in tim je morao ponovo aktivirati davno neaktivne rezervne potisnike Voyagera 1 i zatim pokušati pokrenuti grijače koji bi ih održali u funkciji.
Ako bi “star tracker” otišao predaleko od zvijezde vodilje tokom procesa, potisnici bi se automatski aktivirali kao sigurnosna mjera, ali ako grijači ne bi bili pokrenuti do tada, korištenje potisnika bi izazvalo rast pritiska. Tim je morao pažljivo poravnati “star tracker” prije nego što je aktivirao potisnike.
S obzirom na ogromnu udaljenost Voyagera, tim je morao čekati 23 sata da signal stigne natrag na Zemlju. Da je test propao, Voyager bi se našao u ozbiljnom problemu.
Međutim, 20. marta, strpljenje tima se isplatilo jer je Voyager savršeno odgovorio na komande. Dvadeset minuta nakon primitka signala, tim je primijetio porast temperature grijača potisnika, što je bio jasan znak da rezervni potisnici rade kako je planirano.
“To je bio veličanstven trenutak. Ovi potisnici su smatrani ‘mrtvima’, a jedan od naših inženjera vjerovao je da je popravak moguć. Tada je uslijedilo čudo koje je spasilo Voyager”, rekao je Todd Barber, vođa misije za pogon.
Ovaj uspjeh potvrđuje izuzetnu domišljatost inženjera i njihove vještine rješavanja problema, koje omogućuju da Voyager i dalje funkcioniše gotovo pet desetljeća nakon lansiranja.
Usprkos tehničkim preprekama i starosti letjelica, Voyager 1 i 2 nastavljaju slati neprocjenjive podatke izvan našeg Sunčevog sistema, čime nam omogućuju širenje znanja o međuzvjezdanom prostoru.
