U ovom živopisnom tekstu Ismara Mujezinovića, satkanom od sjećanja i zapažanja o staroj Tuzli, pronalazimo umjetnike, mehaničare, boeme i obične ljude koji udišu duh jednoga vremena. Uz zvuke jazz orkestra, miris čevapčića i sjaj starog Mercedesa, otkrivamo šaroliki svijet socijalističke svakodnevice i neprolaznih inspiracija
Mercedes Podne
Sunce iznad Ilinčice. Kao da je sjelo na vrh džamijskog minareta, na kraju ulice “17. septembra”. Njegov vrh svjetlom grije, a tek izgrađen Express restoran nadolmljene Tuzlake ulicom roji. Kud koji, mili moji, sitom se žuri, a gladan jer posao i platu nema, na kamenoj ogradi što realnost Expressa i duhovnost džamije dijeli, ispružene ruke, site prolaznike za svoj dnevni obrok moli, kako narod kaže, osamljen siromah na ćošku ulice jadan prosi.
Poznat kipar, što svojim kipovima na gradskoj rijeci Jali most krasi, sad po svojim džepovima plesom prstiju bunari, sitniš u njima traži, al sem pokojeg brabonjka otpadnog štofa i komadića sklupčanog umašćenog konca, ništa ne nalazi. Stomak pun, a džep prazan, je realnost socijalističkog umjetničkog svijeta.
Bitno je da mu mozak zna život musti, pa stvaralačkih ideja nikad ne fali, kao i sposobnosti usputnog refleksnog opažanja svega i svačega.
Iz pravca škole, nekadašnjeg Klostera, dolazi kolega slikar, što slika slike aktuelnog sadržaja, i ne mora da pare u Expressu troši da glad zatomi, jer mu žena kući kuha, a on prije ručka radi boljeg varenja, samo stomak u hotel “Bristol” crnim vinom Blatine, uz diskusiju kolega, zalije.
“Hej, stari, imaš šta sitniša, za Bristol nam ne treba? Konobarica ima šlajbok pun krupnog i sitnog!”
Slikar stade, po džepu ruje, kao da je rudar iz Banovića, pa skoči i ozarenog lica mu pokaza dva petaka, što na suncu sijaju, ne kao sunce zlatnim, već sivkasto srebrenim sjajem ponoćnog mjeseca.
“Šta će ti ova sića? U Bristolu ja piće častim!”
Kipar uze dva petaka, pa objasni svoju razložnu potrebu, rekli bi human stav: “Ti častiš umjetnike u hotelu, a ja na ulici želim da nahranim siromahe, moguću nam za umjetnost, zahvalnu realnu publiku?”
Okrenu se i prosjaku u pruženu ruku baci dobijena dva petaka. Ču se ono Cing – Cang i prosjak ih ubaci u kese ispod vrata, što svojom debljinom slikara podsjeti na spuštenu gušu, iz Pariza nekad umjetnika poznanika.
“Prosjak prosi, kao da na polju kukuruz bere, a ti za svoju glinu što joj živog bića izgled daješ i građane njima diviš, ni za prosijaka tringelta sitniš u džepu ne uspiješ da otkriješ!”
“Ja glinu miješim, a ti uljem na platnu borbe slikaš, pa ti se novac na to lijepi kao kopriva?”
“Kopriva peče, a zbog tog dotoka novca, očito misle, razlog je da to što slikam nije smeće? Nego hajmo mi u Bristol. Kažu ima nova pjevaljka.”
“Znaš da onaj pjevač Stanić, iz Zagreba, pjeva noću u krčmi Džugumu kraj stanice. Na kraju fajronta se pijani rudari pomlate sa karbitušama. To mu je umjesto pljeska, kao dio avangardnog honorara. Modernizam, fluksus se preko rudara mimo kontrole UDBE i carine probija!”
“Tako se vozom neki dan iz Prahe vratio naš student tamošnje Muzičke akademije, Dušek zrihtan, sako, bijela košulja sa leptir mašnom, nosi dva kožna kofera, bez violine ili gitare u njima. Dočekala ga na stanici pored Džuguma dva znatiželjna mangupa, pa bi da ga zezaju, kofere mu otvorila, a on im ih pred nosom na travu spusti, sako skide, zasuka rukave, pa obojicu u tren oka pesnicama lijevo, desno, doslovno u trenu prebi, obuče se i u svoju Tuzlu kao novi direktor Muzičke škole slavno kroči. U Kreki u Domu rudara prvi BiH Jazz orkestar oformi. Uvijek postoji ono plus i minus, u svakom zrnu ima kukolja i obratno!”
“Misliš kao onaj milicioner što te pored Džuguma htio u pol noći prisilno ošišati, pa dobio otkaz? Ni danas mu nije jasno da je slikar mogao imati dugu kosu, još prije Draže.”
“Ha, ha! Zato vidiš nemam bradu? Nego jesi li vidio tu blizu, pored Apoteke parkiran jedan od prvih modela Mercedesa?”
“Nekad nam idol bio spomenik Meštrovića, ‘Indijanci u Čikagu’, a danas nas fascinira stari Mercedes umjesto Michelangelovog Davida?”
“Zato ja imam atelje u klosteru, da sam bliže renesansi, Sikstinskoj kapeli?”
“Pa tu i tamo u tom katoličkom klosteru uz partizane i akt slikaš!”
“Znaš da u Sikstini kod Michelangela ima golotinje kao u mnogim skritim valama plavog nam Jadrana. I tvoj akt u fontani na Banji mogao je zamijeniti Diskobolusa ispred Doma JNA, vojsci je u vidokrugu zamamna žena prigodnija od bacača diska?”
“Zaboravio si da ju ta fontana i u dometu pogleda iz gimnazije, pa je sport đacima prikladnija tema od erotike, nego vidi ko u nedjelju kupuje karte za kino.”
“Seljanke, nedjeljna pijaca, moja nova inspiracija za slike. U kinu igra Ruski Hamlet, njima za poljoprivrednike intrigantna tematika socijalizma, ‘Biti il’ nebiti pitanje je sada’.”
“Žene na pijaci kukuruz prodaju, dok im muževi oru i na polju sade, a one se nakon pijace filmskom umjetnošću slade! Socijalistička feministička emancipacija! U Švici još nemaju ni pravo glasa, a kod nas pola partijki državom drma?”
“Taman im je od kukuruza tringelt zarada, za kino kartu dovoljna? ‘Tu bio il’ ne bio, isto ti se piše’, tko da više, kažu da kulturu uzdiže!”
“Misliš da će one tako emancipovane shvatiti Hamleta?”
“Što je umjetničko dijelo skuplje, stvaralac je slavljeniji svetac, njemu se klanjaju i mole, vjernici i nevjernici! Šekspir.”
“Ha, ha,… karta za film vrijedna kao na pijaci klip kukuruza? Taj medij, film je prototip socijalizma, jeftina umjetnost narodu, za razliku od skulpture, slikarstva, svima pristupna.”
“Zato su svi direktori filmskih preduzeća izabrani prigodni vjernici iz državne bezbjednosti. Odgoj je osnova društvenog napredka, inventivna komunikacija današnjih kreativnih stvaralaca!”
“Nekad bog i crkva, džamija, sinagoga, a sad samo svevišnja partija!”
“Kad je samo jedan ponuđen, lakše se odlučiti? Jedna ljepotica, pa ti posta žena, a njih pet i nasta koloplet, na kraju te ne odabere ni jedna?”
“Dobar izgovor zlata vrijedi! Narod kaže.”
“Dragiša nas već u hotelu čeka, zauzeo je stol uz prozor da vidimo šta se vani, pored nas baš pred nosom na očigled događa?”
“Znatiželja je dio stvaralačkog karaktera umjetnika!”
“Uz talenat, kažu osnova!”
“Zar socijalizam ne postavlja na prijestol prvo rad, kao što crkva božju volju?”
Nasta tišina, jer se otvoriše vrata gradskog hotela, reakcionarnog imena “Bristol”. Pojavi se šešir širokog oboda što pogled skriva, a bujan dekolte otkriva. Njih dvojica se kavalirski razmakoše, pa pogledom bajnu divu što bokovima njiše ispratiše, u hotel uđoše i prijatelju što stol uz prozor čuva, priđoše, pozdraviše se i za vrelu informaciju zapitaše:
“Ko je ova bajna diva?”
“Nova pjevaljka, dobro pjeva!”
“Čuo si je?”
“Zar joj nisi vidio bujne grudi! Mora da ima divan glas!”
“Da ima bujno dupe, po toj logici bi bila političar? Kad zauzmu mjesto, stolica im se za dupe zaljepi, pa ih je teško čak i demokratskim glasom naroda s pozicije moći maknuti! Za razliku od prsa je dupe gluho, pa nikog ne sluša!”
“Oni su po toj logici odlični modeli za kipare i slikare. Ne mrdaju se dok im umjetnik ne kaže, dobro je, odmorite!”
“Ja sam mislio da oni umjetniku nakon što ih on besmrtnim učini, u svoja dijela uvrsti, kažu ‘Odmori, otvori piće pa nas dvori!'”
“Evo Blatina, stiže od vašeg učenika naručena!”
“Taman u podne? Sad će početi ulična euforija!”
“Sad se on vozi pored gimnazije oko rotonde!”
“Dobio ime po španjolki Mercedes i zaludio sav svijet svojim upornim frfljanjem?”
“Fr, fr, Fr, fr?”
“Vino vam je usuto! U zdravlje i živili!”
“Kape nakrivili!”
Franjo nakrivi beretku, a Ismet i Dragiša ih opipaše u džepu sakoa, gdje im je prigodnije mjesto u hotelu, kafani, dok Franjo i u zatvorenom prostoru njom čelo visoko čuva. Od čega? Oštrih riječi, umjetničkih kritika, žučnih diskusija? Da li sa njom i spava zapitaše se, pa se za zdravicu čašama pokucaše.
“Živjeli!”
Vani se začu najavljena graja, ulicom trči razdragana raja, maše crvenim šalovima kao državnim zastavama i ču se već svakom poznato, popularno “Ura!”, ali uz orkestrijalan zvuk motora, koji se kao da štuca, oglasi sa ono poznato “brrr, frrr” i vizuelno publici prikaza sa kolutovima dima iz srebrenog mu auspuh-a, produkta iskrom svijećica, zapaljenog benzina.
Odjednom nigdje nema mira. Konobarica zapanjena tu graju sluša, gungulu gleda i za šlajbok se drži, nogama cupka, pa se pita, ima li u njemu dosta šoldi da si i ona neki auto kupi?
Možda u snu, ali realno ima šansu samo za onu malu drvenu igračku, da obraduje sina. Mercedes vozi samo politička kasta i to ona iz visokog sloja. Pajo ih imitira ili izaziva i tako posta njegov auto idol rudarskog grada, a ugalj krhki ne koristi, nego benzin tečni.
Bila je priča, gdje ima soli, ugljena mora biti i bratskog im bogatog naftnog polja, ali se na tome nije radilo, samo se za slane bunare zemlju bušilo.
“Evo neradnim danom, nedjeljom, Pajo Ganberger umjetnik mehaničar, doktor za revitalizaciju starih motora, život im daje, da mladost svojom vožnjom veseli, dok oni gradom šalovima razdragano mašu, kao da svoju državu slave.”
“Znaš da su mu iz fabrike novi Mercedes ponudili, za trampu sa ovim njegovim za koji kažu da još ima osnovnu konstrukciju od drveta!”
“Auto drven, brat Trupice sa ušća Neretve, ima motor na benzin i ne moraš ga vozit lijevo desno na vesla, nego umjesto veslanog timuna, okrečeš volan i stopalom pritiščeš pedalu brzine, kuplung za mijenjać i kočnicu da na vrijeme stane?”
“Trupice su nekad koristili Neretljanski gusari, a mercedesom iz banke bježali su samo svjetski bankovni lopovi.”
“Uglavnom se njima voze političari. Ne znam ni jednog umjetnika da vozi Mercedes, ali ih znam više da voze trupicu, pa veslaju i sa desne i lijeve strane! Bitno je da imaš mir, znati izbjeći vrtlog, vir.”
“Neki dan sam tu u sali slušao uz popijene čaše Žilavke, ispovjedno predavanje jednog mladog partizana. Događaj iz ratnih dana. Oslobođenje Tuzle. Tada nije bilo Mercedesa da bi oslobodilac pobjednik u njemu ponosno stojeći ušao u grad.”
“Koliko se sjećam to je bila praksa njemačkih oficira, u kabrioletu su ulazili u osvojeni grad stojeći ispružene desne ruke, pozdrav Julija Cezara!”
“Heil Hitler!”
“Partizani nisu imali automobile, ali su poneki jahali konje, a to isto daje utisak pobjednika, pa nam taj momak ispriča, kako je jedan poznati tuzlak, sad slavan pisac, njega poslao u još ne oslobođenu Tuzlu, da mu nabavi bijelog konja, sa njim želi da ujaše u Tuzlu kao oslobodioc! Zar vas to ne podsjeća na rang Mercedesa u kojem je skoncentrisano više konja nego ih je bilo tada u Tuzli?”
“Pa uspjeli mu to? Iz pokorene Tuzle prije oslobođenja osloboditi bijelog konja! Hrabrost za zvanje pravog heroja, a svi ga zaboravili! Sjećaju se samo privilegovanog jahaća!”
“Zato Pajo nije pristao na trampu staro za novo. Ovako je on glavni svake nedjelje kao da je svetac, a da se trampi bi ga vlast sačekala sa porezom i carinom, pa bi da ne bude dužan i bogu i ocu, Mercedesa morao poklonit državi, da se u njemu vozi neki partijski budža?”
“Budžovani svuda oko nas, slavniji od Michelangela, draži im Mercedes od sto Davida?”
“Recimo da imaš u Tuzli sliku Davida, ne bi je mogao trampiti za Mercedesa, jer ti niko ne bi vjerovao da je slika original?”
“Što Paji vjeruju? On je mehaničar i mogao ga je krivotvorit? Sa Ilinčice odsječi drva, napravit daske i ugradit ih u Mercedes noviji motor. Kako bi to oni saznali?”
“Svaki motor ima svoj fabrički broj, kod njih u fabrici zapisan kao i podatak gdje je i kad, kome prodan. Paji se sve poklopilo, a tvoj David, o njemu nigdje ni traga ni glasa? Nigdje podatak da ga je kad i kako neki tuzlak kao umjetninu kupio. Ima potpis bez broja i datuma nastanka, a produkt je samo jednog čovjeka!”
“Što Pajo onda ne renovira Picassa?”
“Kao Picasso lakši za reanimirat od Mercedesa? Možda, ali kome ga u Tuzli prodat?”
“Pa ni za Mercedes niko nema para, sve fukara do fukare, sem možda nekog samozvanog vladara moćne državne institucije?”
“Pa za Pajinog Merđu svi znaju, a Davida ima više, čak i u Tuzli? Vidiš svi znamo za auto Mercedes, Paju Ganbergera zna cijela Tuzla, pa čak i oni u Njemačkoj, centar Mercedesa, a tebe znaju samo tuzlaci po francuskoj kapi i kipovima na mostu! Svjetle noću dok zaljubljeni bacaju talismane u Jalu, ne bi li im ljubav zoru dočekala, želje ispunila, danjim toplim suncem ih ugrijala. Nekim svijetlo smeta jer su željni zagrljaja, toplih dodira butina i zanosnog uzdaha nakon dugog poljupca. Svima na znanje im smetaju prisutni kipovi što noću svijetlo nose, kipara Franje. Most projektovao arhitekta Bogdan Đukić, a ti njemu ostvario bistu, portret, po mom sudu tvoje najbolje dijelo! Sada čami u spavačoj sobi njegove žene. Divi mu se sin i njegovi prijatelj, moj sin. Da je to otkrio, vrijednost portreta biste, shvatio neki kustos iz Louvra, moga bi za portret Bogdana kupiti dva Nova Mercedesa, ali bi to prvo trebao da im sugerira neki znalac iz Tuzle, kao što Pajo promovira svake nedjelje svoj, njihov Mercedes!”
“Trebaju mi šajtrge da u njih stavim bistu i na točak montiram zvono pa nedjeljom po gradu je u krug vozam, Paji tako budem u reklamijadi konkurencija? A šta ako on to ne trpi, pa me autom zgazi?”
“Postaćeš slavan, od slavnog Mercedesa pregaže!”
“Boli me dupe za takvu slavu, nego mogli bi uz ovo vino nešto i zamezetit?”
“Konobarice!”
Konobarica se okrenu, pa zažmiri, oči otvori i dlan od dlan udari, pa se za šlajbok uhvati: “Usred ove slave, vama nešto treba?”
“Treba stomak podmazat, da vino u njega lakše teče, pa bi nam mogli donijeti malo stelje, zarebnice, narezane sudžuke, travničkog sira i pokoji komad lepine!”
“Tu blizu su odlični čevapčići kod Bešlagića!”
“Čuo sam, jesi li ih probao!”
“Ha, ha,….upravo ih je Paji u Mercedesa donio i na volan stavio, da se njima zasladi! Da gladan autom ne upravlja, vozi!”
“Zasladi, a oni slani?”
“Vrana vrani,…ima i ona narodna, ko kome, ako ne svoj svome.”
“Pajo mehaničar, degustator čevapčića Bešlagića!”
“Mercedes u Bremenu, na breme tuzlanskih čevapčića!”
“Čića Miča, gotova je prića!”
“Doda gas i ode Paja, a nama stiže svih mezetluka puna tacna!”
Stol pun, vino se toči, a konobarica zadovoljna u glavi si račun zbraja. Umjetnik što časti 10% tringelt daje. Pariška navika?
“Pun sto mezeta i pića, a da li znate koliko je slavnih tuzlaka na karti svjetskih umjetnika?”
“Koliko ja znam, svi ste predamnom tu oko stola. Još vam samo fali Pajo, ali on vozi počasni krug oko našeg grada! Moguće bi vam se mogao pridružit naš pjevać, Zekerijah Đezić, ali on više voli društvo pjevaljke, možda želi da duet vježba za večernji nastup?”
“Koga bi nam ti od slavnih tuzlaka u društvo pozvao?”
“Otta Englandera, scenaristu Walt Disney studia, Heim Pintu profesora na ALU Mexico, braću Neugebauer, autore stripa “Nasrudin hodža” i “Patuljak nosko”, kao i crtanog filma “Veliki miting” inicijatore, ustanovitelje Zagreb crtanog filma. Adela Ber je prva naša akademska slikarica, Kristijan Kreković, dvorski slikar kralja Aleksandra, sad mu žele da otvore muzej u Palma de Mallorci. Jedini je naslikao “Zmaja od Bosne”, Gradaščevića”
“Zar nije tebe Kristijan istjerao iz svog ateljea u Beogradu, gdje si asistirao i maznuo mu mušterije. Bez njegovog znanja im slikao portrete, kao koliko se sjećam šefu policije Žegarcu!?”
“Šta je on našoj glumici Dušici?”
“Dušica je duša, a ti naši slavni, sve Mercedes do Mercedesa, dok im sugrađanin tuzlak ne zna ni gdje, ni šta, ni ko ih tako slavne učini? Možda ih Pajin Mercedesa iz zaborava probudi, otkrije? Nego živi mi bili, pa sličnu slavu doživili!”
“Evo vam račun da kad slavni postanete, ne zaboravite koliko ste za slavu u hotelu potrošili?”
U hotel nakon što isprati Paju Ganbergera, navali mlađarija. Piju Cocte jer im je alkohol zabranjen, da se mlađahni opijeni, ne osjete odjednom slavni, pa im čaše u zanosu ne završe na podu, čošku glavne hotelske sale. Za to sve brine direktor “Bristola” Milan Josić. Završio je osnovnu školu, pa sve znade!
Ismar Mujezinović
