Boem je riječ koja se gotovo redovno dodaje uz ime vajara Franje Ledera. Njegov život, a živio ga je neuredno od danas do sutra i nakon 60 godina od smrti budi zanimanje.
Iako je svaki dan bio na ulicama Tuzle ipak se o Lederu malo znalo.
Kao neko u čijoj se kući govorilo njemački i ko je završio Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu 1932. godine, mogao je birati gdje će raditi i živjeti.
Međutim, dok su po završetku studija iz njegove generacije odlazili u svjetske umjetničke prestolnice, Leder se vratio u svoju rodnu Tuzlu. A Tuzla, rudarski gradić, bez umjetničke i kulturne tradicije, nije bio mjesto gdje bi se veliki talenat Ledera mogao razvijati.
Ipak, Franjo je Tuzli poklonio neka od svojih najljepših dijela i nije dobio ništa zauzvrat.
Emotivno vezan za Tuzlu cijeli život je ostao u njoj, nije imao riješena ni osnovna egzistencijalna pitanja, živio je dan za danom, u nekom svom svijetu, pomalo izgubljen i svima čudan.
Nije mario za tuđe priče, a ljudi su pričali i sada pričaju svašta, a kao u svim pričama bilo je i istine i pretjerivanja.
Nizak rastom, sa šalom oko vrata, kapom i obaveznim mantilom, bio je bučan, otresit. Dok je radio kao profesor u gimnaziji izazivao je čuđenje jer je znao i opsovati na času.
Bilo mu je važno mišljenje rudara, radnika, imao je želju koja mu se nije ostvarila, da mu jedno veliko djelo bude na Brčanskoj a drugo u Kreki, pa kad rudari ulaze u grad da kažu „eno našeg Ledera“.
Leda i labud
Nije mu se ostvarila želja ni da bude uz ženu koju je beskrajno volio i za kojom je izgleda cijeli život patio. Prema figuri ljubavi iz studentskih dana izvajao je čuvenu Ledu na Slanoj Banji. Vjeruje se da je riječ o Vesi Popadić koja mu nikad nije uzvratila ljubav.
Prema grčkoj mitologiji Leda je bila lijepa spartanska kraljica u koju se zaljubio bog Zeus i obljubio je na prevaru, pretvorivši se u bijelog labuda.
Pokušavajući da se snađe u ovom svijetu pio je puno, sve više i više dok mu alkohol nije oduzeo sve, pa i stvaralačku moć.
Prijatelji su mu pokušavali pomoći ali bi na kraju dizali ruke i puštali ga da živi kako je htio. Spavao je na klupi, pokriven mantilom, tražio je od poznanika novac koji bi prvom prosjaku dao, grad ga je prijavio i za narodnu kuhinju, a on je tu hranu nosio životinjama na Slanoj Banji.
Posljednja nepravda
Jednog dana 1963. mala bučna figura nije se pojavila na tuzlanskim ulicama, po gradu se pročulo da je umro.
Cijeli grad izašao je tada da mu oda posljednju počast a njegova kontraverzna ličnost nastavila je da živi kroz njegova djela i priče o njegovom boemskom životu.
Sahranjen je na Boriću a na njegovoj nadgrobnoj ploči, učinjena mu je posljednja nepravda, godina njegove smrti je pogriješena, odnosno uklesana je 1962.. I tako smo ga sahranili godinu dana prije njegove smrti.
Radio je mnogo ali je skulptura vrijednih pažnje malo ostalo. Likovno najvrijednija njegova djela su uništena 1941. godine i to portreti osnivača sokolstva u Čehoslovačkoj, koji su se nalazili u Sokolskom domu Tirš, Masarik, zatim poprsje Todića, kralja Petra I, reljefi “Put ka slobodi”, velika kompozicija i još nekoliko veoma uspješnih skulptura. Mali amori, dječačići koji su okruživali Ledu na Slanoj Banji su ukradeni.
