Dan planete Zemlje u gotovo svim zemljama svijeta obilježava se 22. aprila, a ova godina je ipak posebna jer se obilježava 50. godišnjica.
Samo obilježavanje ovog dana prolazi u sjeni pandemije koronavirusa kojom smo zahvaćeni. Ovogodišnja tema su klimatske promjene i akcije koje bi se trebale provoditi kako bi one što manje uticale na okolinu i čovječanstvo.
Prvi put ovaj je događaj obilježen 1970. u SAD-u, kada se i počela buditi svijest o očuvanju okoline i uticaju ljudskog djelovanja na prirodu. Američki senator Gaylord Nelson godinu dana prije zgrozio se nad posljedicama izliva nafte uz obalu Kalifornije te se, vrativši se u američki parlament, izborio da se 22. april proglasi nacionalnim danom proslave planeta Zemlje. Tada su u SAD-u održane prve masovne demonstracije za zaštitu okoline na kojima je sudjelovalo više od 20 miliona ljudi. Nakon tih demonstracija pitanje zaštite okoline postavljeno je u okvir političke pozornice. Parole, poput “sve je međusobno povezano”, “sve mora nekuda da ode”, “priroda zna najbolje”, “ne postoji besplatan način”, i danas se ističu.
Naziv Earth Day prvi je puta upotrijebio gradonačelnik San Francisca u proglasu 1969. kojim je odlučeno da se na području tog grada taj datum slavi kao Dan planeta Zemlje.
Ekološke aktiviste i ljubitelje prirode iz BiH pitali smo koliko je važno sačuvati planetu i koja je njihova vizija budućnosti kada je ekologija u pitanju.
Nataša Crnković, Centar za životnu sredinu:
Nemamo još 50 godina za spas plenete. Kao što smo na jednoj od naših javnih akcija prošle godine upozorili, više nije 5 do 12, već je 12 i 5. Ovih dana smo svjedoci nevjerovatnih vijesti o oporavku planete tokom trajanja pandemije COVID 19, smanjenju zagađenosti vazduha u pojedinim dijelovima svijeta ili povratku flore i faune u nekim krajevima i tako dalje. To nam govori da se planeta može spasiti i oporaviti ukoliko zajedno budemo radili na tome da je sačuvamo i zaštitimo. Istovremeno ne smijemo razmišljati u pravcu da trebamo čovjeka izolovati kako bismo spasili planetu, već moramo da živimo u harmoniji s prirodom. Dok mi živimo u izolaciji, planeta se i dalje okreće. I kada se vratimo uobičajenom ritmu, budimo pametniji. Budimo prijatelj našoj planeti i čuvajmo je, jer tako čuvamo i sebe.
Goran Krivić, aktivista:
Ovaj virusni šamar bi nas barem malo trebao osvijestiti koliko smo zapustili odnos prema prirodi i njenim blagodatima, jer vidjeli smo u proteklih nekoliko sedmica kako se priroda obnavlja i kako vode postaju bistrije i nebo čistije, što nam ukazuje da se što pažljivije i sa što više poštovanja trebamo odnositi prema majci Zemlji. Ljudi bi trebali da budu što svjesniji i prate šta im ekolozi prenose direktno sa terena i šta preporučuju radi očuvanja prirode kako bi tu istu prirodu ostavili što očuvaniju nama, i našim budućim pokoljenjima.
Prirodnih resursa, znanja i ljudstva nam ne manjka, potrebno je samo da se probudi svijest građana i da donosioci odluka uvide koliko nam je bitan prirodni resurs koji držimo u svojim rukama i da nije potrebno da se sa njim rasipamo i da ga uništavamo radi nekog brzog obrta novca, jer ćemo, kad se osvrnemo, vrlo brzo uvidjeti da nam ništa nije preostalo, ni pitke vode, ni šuma koje nam daju čist vazduh, niti svega onog što omogućava zdrav život na planeti Zemlji.
Zbog svega što nam se dešava u posljednje vrijeme, trebali bismo da pogledamo u budućnost- da običan čovjek uvidi koji su kvaliteti onoga što ima oko sebe i kako da te kvalitet zadrži i poboljša radi sebe i svoje djece.
Maida Šabeta, aktivistica i pravnica:
Situacija sa COVID-19 nam, na neki način, može dočarati važnost očuvanja naše planete. Ukoliko se nastave aktivnosti koje negativno utječu na klimatske promjene, te doživimo klimatsku krizu, trebamo znati da ovaj virus nije ništa u usporedbi sa onim što nas čeka. Mnogi virusi su zarobljeni ispod arktičkog i antartičkog leda, a smatra se da su smrotnosni, poput nekadašnjih velikih boginja koje su odnijele 300 miliona života širom svijeta. Tokom COVID-19, ekonomija mnogo pati, a ukoliko ne sačuvamo prirodne resurse naše planete, ekonomija budućnosti će doživjeti potpuni krah.
Mirna Vujanović, Sportsko-kreativni centar (SKC) KIDS:
Mi nikako da naučimo i da postanemo svjesni činjenice kako priroda ne pripada čovjeku, već mi pripadamo prirodi. Sa ovakvim sebičnim načinom života se moralo stati, na ovaj ili na onaj način. Smatramo da današnji roditelji imaju najveću ulogu i da je na njima odgovornost. Nije dovoljno samo djeci reći kako treba čuvati životnu sredinu, potrebno je pokazati svojim primjerima! Naglašavamo, primjerima, jer je to mora biti konstanta i svakodnevica. Potrebna nam je zdrava planeta da bismo i mi bili zdravi. Sve je to simbioza. Svi smo povezani. Razumijevanje i pomoć planeti počinje onog trenutka kada djeca uspiju osvijestiti ekološke probleme.
Upravo mi, odrasli, možemo imati snažan uticaj na djecu i njihov odnos prema prirodi, jer BAŠ SVE što činimo svaki dan (ali i ovo nečinjenje) utiče na našu životnu sredinu. Najbolju, ali i najsnažniju poruku svojoj djeci šaljete putem svog odgovornog ponašanja i djelovanja. Mi imamo ogromnu empatiju prema prirodi i svim živim bićima koja trpe nepravdu zbog ljudskog bahatog i oholog ponašanja prema, radi neke tamo ekonomije. Šta sad, nije sve stalo, mi smo stali ali sve oko nas buja i iskreno se nadam da smo postali svjesniji. Srž veze sa prirodom je ljubav, a upravo je to cilj onog što SKC Kids radi. Poštovanje i ljubav prema prirodi je naša zvijezda vodilja.
Boro Marić, Centar za posjetioce Pecka:
Važnost obilježavanja Dana planete Zemlje nakon 50 godina sad dobija pravi smisao i iskreno se nadam da će naša civilizacija shvatiti da drugu kuću nemamo. Prijatelji i ja se se godinama svim srcem bavimo zaštitom prirode ali ne prirode zbog prirode koliko god je voljeli, već svjesni prirode kao nasušne potrebe za opstanak nas ljudi. Rijeka nije samo voda koja protiče, to su naše vene, naš krvotok, šume su naša pluća, zemlja i polja naša hrana i ako to uništimo, nema nas. Nikad se nisam bojao za planetu, ona nas može u trenu stresti sa leđa kao pas buve i nastaviti da se okreće milionima godina. Brzo će zacijeliti i nas zaboraviti kao i dinosauruse i bezbroj drugih nestalih vrsta.
Možemo li konačno biti svjesni te činjenice?
Pandemija pokazuje da je sve povezano i da planeta Zemlja nije prevelika. Problem sa drugog kraja planete začas dođe i u moje ili tvoje selo. Nadam se iskreno da će oni koji odlučuju izvući najbolje pouke iz ove situacije i da ćemo nastaviti živjeti na manjem broju obrtaja uz povratak iskonskim vrijednostima ali i lično doprinoseći kroz vlastiti uzgoj hrane, sakupljanje plodova prirode, podršku malim proizvođačima, manje vožnje autima i sl, jer je jednostavno. Takođe se nadam da će dosadašnji megalomanski industrijski projekti, koji su štetočine za planetu i ljude, nestati u boljoj budućnosti. Ako se osvijeste i udruže ljudi zbog vanrednog stanja sa kojim smo trenutno suočeni , možemo se preporoditi, zajedno sa planetom koju sada, jasno nam je, davimo.
Neka nam je sa srećom Dan planete Zemlje!
Mario Crnković, Green team Novi Grad
Iako je to pitanje za svaki dan, možda je baš 22. april dobar datum za postaviti si pitanje, koliko brinemo za sve ono što nas okružuje? Koliko nam je stalo do dragih ljudi, dragih mjesta, do svega onog što nerjetko uzimamo zdravo za gotovo? Da li smo pod teretom svakodnevnice postali suviše egocentrični, zaboravljajući na tragove koje ostavljamo iza sebe kao dio potrošačkog društva?
Kao sasvim običan primjer tragova koje ostavljamo za sobom možemo uzeti jednokratne rukavice koje svakodnevno koristimo od kako je izbila pandemija COVID-19. Baš te rukavice koje smo juče bacili će nas nadživjeti. Nedživjeće i pandemiju i kreditna zaduženja koja će BIH uzeti za sanaciju posljedica, a nadživjeće i nas same, obzirom da je većini njih potrebno oko 100 godina da se razgrade (ne računajući biorazgradive koje su u ogromnoj manjini). Ne znači to da ne trebamo prestati nositi rukavice, ukoliko mogu spasiti nečiji život – tu ne smije ni postojati dilema, ali moramo biti svjesni i posljedica. Ne pričam o životu u grču, već svjesnosti traga konzumerizma koji ostavljamo iza sebe, kada to moramo i onda kada ne moramo.
Evidentno je da na ovim prostorima ne postoji dovoljno razvijena svijest o važnosti zaštite životne sredine, bez obzira na toliku priču na tu temu. Divlje deponije niču svakim danom, imamo jedan od najzagađenijih vazduha u Europi, imamo prijetnje radioaktivnog, kao i upitnog tretiranja medicinskog otpada, a odnosi prema rijekama su nerjetko sramotni. Istim tim rijekama koje pijemo. U drugu ruku, daleko od toga da nemamo pozitivnih primjera koji pomažu da mjenjamo svijest, od pojedinaca pa dalje. Očuvanje životne sredine i planete Zemlje nije “posao” grupe ljude, nije ni posao ekologa, to je posao svih nas. Isti vazduh dišemo, istu vodu pijemo, istu odgovornost trebamo djeliti.
Kroz život, nerjetko nas teške situacije natjeraju da promislimo o svojim postupcima, kako su oni uticali na nas i kako utiču na druge. Pandemija i Dan planete Zemlje, jeste trenutak kada trebamo zastati i razmisliti – možemo li drugačije?
Izvor: 6yka.com