Ako postoji dan kad je dragi Bog darivao ljude najplemenitijim ljudskim osobinama, onda je to sigurno dan kad se rodio Senad Pirić Čupo iz Tuzle.
Ako postoji ličnost koja bi u godini koja prolazi, trebala ponijeti epitet najhumanije, onda je to, opet, Senad Pirić Čupo iz Tuzle, fotoreporter, novinar, volonter, osoba čija su ramena u posljednje skoro dvije godine poturena pod migrantsku tugu i nevolju koja se slila u Tuzlu, a da mu u pomoć, osim grupe volontera i običnih građana, nije pritekla nijedna zvanična državna snaga.
Čovjek koji dočekuje i ispraća nesretnike koji su se u traganju za boljim životom, najprije iz ratom poharane Sirije, a potom i iz Afganistana, Irana, Pakistana, Iraka, Eritreje... gladni, žedni, bolesni, često nervno rastrojeni, zaraženi, bez odjeće i obuće, nekad mokri do gole kože, u posljednje dvije godine obreli u gradu soli, postao je adresa za sva njihova pitanja i odgovore, pa i onda kad je odgovore na pitanja nemoguće dati.
Čupo, skupa s grupom volontera sličnih njemu, Tuzlacima i mnogim građanima i udruženjima koje humanost nikad nije napuštala, osvjetlao je obraz grada koji su, upravo na migrantskoj krizi, izgubili oni koji ga vode, oni koje su građani birali da ih zastupaju i predstavljaju i da u njihovo ime u svijet odašilju slike o dobroti, ljudskosti, humanosti i poštenju bosanskog čovjeka, a samim tim i bosanske države.
Vrši „reviziju stanja“
Bar jednom dnevno Čupu ćete sresti na Autobuskoj stanici u Tuzli, gdje, u šali kaže, vrši „reviziju stanja“. Noću je tu pogotovo. U posljednje skoro dvije godine, zahvaljujući upravo Čupi i njegovim kolegama volonterima, nijedan migrant u Tuzli nije zanoćio gladan, žedan, da mu nije ukazana ljekarska pomoć, da mu nije data odjeća iz migrantskog „free shopa“, kako u šali zovu skladište odjeće i obuće, deka, jastuka itd, koje su građani darovali.
Sve dok se u pomoć migrantima nisu uključile pojedine humanitarne organizacije, koje im osiguravaju jedan obrok dnevno, Čupo bi, uglavnom uvečer, krenuo u obilazak lokalnih pekara, buregdžinica, picerija, restorana, moleći za višak hljeba, kifli, bureka, slatkog peciva itd. Koliko je migranata prespavalo u Čupinoj kući, to samo njegova majka zna. Koliko je iz svog džepa platio prenoćišta za porodice s djecom koja u toku noći pristignu u Tuzlu, to, opet, samo Čupo zna.
– Pa, nije da se nema. Radim, imam plaću, a i mati i sestra koja je u Americi, nekad „poguraju“. Kažu mi da sam lud što trošim svoje na migrante, a ja kažem da je lud onaj koji svoje i tuđe troši na drogu, na kocku, pijančenja. Pa, ja ne bih dao osmijeh i sreću one djece koju, kad je fino vrijeme, odvedem na sladoled, na kolače, nekad na ćevape, za svo bogatstvo ovih takozvanih štediša. Pluća mi pucaju od neke sreće kad vidim njihovu sreću… A onda, kad odu, uspiju stići do Italije, Njemačke, Austrije, šalju mi poruke da sam ja njihov brat, obavještavaju me jesu li se snašli, jesu li pronašli svoju rodbinu. Zahvaljuju, poručuju da im dođem u posjetu, da me neće zaboraviti. Migranti će biti i proći, ali mnogi Tuzlaci, kao i građani cijelog Tuzlanskog kantona, humanitarne organizacije, razna ženska i druga udruženja, ponosit će se što nisu ostali imuni na njihovu nesreću – govori Čupo, uporno podsjećajući da on sam ne bi ništa mogao raditi da nije i drugih njegovih kolega volontera.
Senad Pirić Čupo je student žurnalistike. Fotografija je njegova velika ljubav. Svojevremeno je, u nemogućnosti da nađe neki posao, boravio godinu u Iraku radeći u kampovima američke vojske. Uz dobar engleski jezik, prilično je, kaže, naučio i arapski, koji mu u radu sa migrantima itekako dobro dođe.
Nema sela u Podrinju koje ne zna za Čupinu humanost
Senad Pirić Čupo nije volonter i humanista samo od kad je počela migrantska kriza. U koje god selo u Podrinju da se dođe, znaju za Čupu. Krene, kaže, po privatnim radnjama po Tuzli, organizacijama za koje zna da mogu i hoće, nešto pokupuje sam, naspe goriva u svoj auto i pravac Cerska, Nova Kasaba, Bratunac, Milići, Zvornik, Srebrenica, kako kad.
Čupini „odbrambeni mehanizmi“
– Najteže je kad nemam odgovor na neka migrantska pitanja i potrebe. Ne mogu im ja pomoći da stignu u Hrvatsku. Po prirodi sam naravan, ali i meni nekad „pukne film“. Tada upotrijebim odbrambene mehanizme: opkoli me grupa migranata, traže što im ne mogu dati, a ja onda, brže-bolje, na glavu stavim kapu i šal nekog hrvatskog nogometnog kluba, na kojima se dobro vidi šahovnica, i onda oni kojih ne mogu da se otresem, bjesni jer su samo koji mjesec ranije dobili degenek od hrvatske policije, počnu bježati od mene. Šta ću, i ja moram da se snalazim – kroz smijeh govori Čupo.
