Nikad više pušku u ruke, jednoglasni su Marijo Bošnjak, Krsto Rakić i Rusmir Piralić, Hrvat, Srbin i Bošnjak, koji su u rat otišli kao maloljetnici, ali su u vihoru najgoreg ljudskog neprijatelja bili prinuđeni da odrastu i to na najužasniji mogući način.
“Nikad ne bih više ratovao ni za koga i ni za šta. Ni zbog koga više ne bih pušku uzeo. Živio sam s pištoljem i deset godina poslije rata i tada sam odlučio, ako ovo imaš uza se, gineš od njega, tako da sam se riješio svega toga. Ne dao Bog više nikad”, započinje za “Nezavisne” svoju priču Sarajlija Marijo Bošnjak, koji je kao maloljetnik otišao u rat i kao borac HVO-a na ratištu proživio najgore trenutke svog života, od kojih se i danas oporavlja. Kako ističe, s obzirom na to da mu je otac iz Fojnice, priključio se Hrvatskim oružanim snagama, gdje je išao na obuke i prije rata i u toku rata. Kako navodi, kasnije se priključio HVO-u, gdje je ostao do septembra 1994. godine, kada je i dezertirao.
“Kada sam dezertirao, bio sam u Kiseljaku. Imam jednog druga, zove se Dražen. I on je dezertirao i kada sam saznao da je u Kiseljaku, našao sam ga. Dugo smo pričali i malo smo i popili. On je bio krenuo da kupi cipele jer je imao neku vezu direktno preko Kobiljače da ga prevezu za Srbiju. U tom momentu dolaze i govore mu: ‘Došla ti je veza.’ On je morao u vojničkim čizmama u Srbiju i ja mu kažem: ‘Vidi ga kao pravi četnik ode u vojničkim čizmama u svoju zemlju. Mi smo se uvijek šalili na taj način ‘četnik’, ‘ustaša’. Mi smo bili drugovi i bićemo, ako mi ne dokaže suprotno”, kaže Bošnjak. Zbog svega što je proživio, priča da ima užasne snove i dan-danas, a odbacivanje ovih sjećanja mu je, kaže, način da se izbori sa duhovima prošlosti.
“Moja poruka mladim ljudima je da ih ne zavedu, jer su oni najpodložniji tom zavođenju. Ljude treba da dijele na ljude i neljude i da gledaju ko je čovjek, a ne kako se ko zove”, poručio je Bošnjak, kojem, kako kaže, rat nije donio ništa dobro, naprotiv, donio mu je trajnu promjenu ličnosti s kojom se bori i dan-danas.
Krsto Rakić iz Rudog takođe se kao maloljetan priključio Vojsci Republike Srpske, a tog trenutka su, kaže, prekinuti svi njegovi snovi i ciljevi iz mladosti.
“U VRS sam bio aktivan do samog Dejtona. Poslije toga sam bio dezorijentisan, jer sam godine života izgubio u nekom očuvanju svog života, ne misleći na budućnost. Odao sam se i porocima, alkoholu, ali se na svu sreću desila pozitivna stvar jer sam dvije-tri godine nakon rata upoznao svoju djevojku, sadašnju suprugu, koja me je izvukla iz svega toga. Sada imam sina i kćerku, za koje živim”, kazao je Rakić, koji je kao maloljetnik bio i zarobljen u Dobrovoljačkoj, gdje je, priča, doživio razne torture.
Mladima bi, priča, poručio da sloboda nema cijenu i da je svaki dan na slobodi bogatstvo.
“Da se vratim u prošlost, kao onda kada sam se kao maloljetnik priključio u rat, sada to sigurno ne bih uradio. Imam jednu izreku koju sada koristim: ‘U slučaju rata bježite avionima JAT-a.’ Što dalje od toga bježati i ne uzimati oružje u ruke”, naglasio je Rakić. Navodi da mu je mnogo pomogla organizacija “PRO-budućnost”, kojoj se priključio i gdje može da kontaktira sa ljudima koji su na sve tri strane preživjeli isto što i on.
Rusmir Piralić iz Sarajeva, koji je bio maloljetni borac Armije RBiH, kaže da rat ne bi smio postojati kao opcija u našim životima.
“Prije rata sam bio odličan učenik u osnovnoj školi, nakon čega sam upisao Srednju vojnu školu ratnog vazduhoplovstva i protivvazdušne odbrane u Rajlovcu sa željom da u konačnici budem pilot Jugoslovenske armije. Ali 1992. godine dolazi do ratnih sukoba i onda se čovjek uključuje u odbranu svoje porodice, prijatelja, i to kao maloljetan, tada sam imao 17 i po godina”, prisjeća se Piralić.
U rat su ga, kaže, odveli “vrela krv i plitka pamet”, jer nije imao puno znanja šta se u stvari dešava.
“Bitno je mladim ljudima prenijeti ta iskustva i jasno im reći da se u miru mogu raditi sve dobre stvari koje su dobre za život, a onaj ko vam nudi pušku u ruku, sigurno vam ne želi dobro”, poručio je Piralić.
Nakon rata je, priča, upisao i završio dva fakulteta, ali mu je bilo veoma teško da nađe posao u skladu sa strukom.
“Nakon rata nije bilo nikad kvalitetnih zbrinjavanja maloljetnih boraca dobrovoljaca koji su propustili završetak srednjeg obrazovanja. Mnogi su poginuli kao maloljetni, ima mnogo slučajeva PTSP-a, a nakon rata nije bilo programa zbrinjavanja”, kazao je Piralić.
O svim strahotama rata trojica maloljetnih boraca pričala su nedavno u Loparama, kada je organizovano javno svjedočenje u okviru USAID-ovog projekta “PRO-budućnost”, koji sprovodi CRS sa partnerima.
