„Eh, kad bi imali Ibru u napadu“. Rijetki su navijači i pratitelji bosanskohercegovačke nogometne reprezentacije kojima makar jednom nije sinula ovakva misao.
Trakavica o razlozima neigranja Zlatana Ibrahimovića za reprezentaciju BiH već je svima poznata, no nije Ibra jedini koji je mogao obući dres “Zmajeva”. Mnoštvo je klasnih nogometaša koji su se odlučili za dres druge boje.
Najviše je onih koji su zajedno s roditeljima napustili našu državu za vrijeme, neposredno prije ili nakon rata. Ima i onih koji su rođeni u inozemstvu, ali su zahvaljujući nacionalnosti roditelja imali pravo odabrati nastup za bosanskohercegovačku reprezentaciju.
Na našu žalost, mnogi od njih nisu, kao primjerice Kolašinac, Kodro ili Hajrović, odluku donijeli na osnovu podrijetla svojih roditelja, nego su zaigrali za državu u kojoj su rođeni, ili pak neku drugu zemlju koja im je srcu bliža. I to je njihovo pravo, koje im nitko ne osporava.
Ipak, ne možemo, a da se ne poigramo i ne zamislimo u ulozi izbornika koji ima sve te klasne igrače na raspolaganju.
Krenimo od susjedstva.
VATRENI ZMAJEVI
Mnogo igrača koji su odabrali hrvatsku reprezentaciju rođeno je u Bosni i Hercegovini, kako umirovljenih, tako i aktivnih. U današnjoj izabranoj vrsti „Vatrenih“ udarni stoperski par čine – Bosanci. Dejan Lovren je rođen i odrastao u Kraljevoj Sutjesci, a za vrijeme rata zajedno s roditeljima izbjegao u Njemačku. No, kasnije se preselio u Hrvatsku. Vedran Ćorluka je pak rođen u Derventi, a 1992. kao šestogodišnjak s obitelji se preselio u Zagreb.
Roditelji Marija Mandžukića su iz Odžaka otišli u Njemačku pa krajem tisućljeća preselili u Slavoniju. Obitelj Matea Kovačića, napadača Reala iz Madrida je iz Kotor Varoši, a rođen je u Austriji. Majka Ivana Rakitića je iz Žepča, a sjajni napadač Barcelone rođen je u Švicarskoj. Nikica Jelavić rođen je u Gabeli, prve nogometne korake napravio u Gošku, a potom se preselio u Metković.
U bliskoj prošlosti, u slučaju dvojice hrvatskih reprezentativaca postojala je, manje ili više, realna podloga da zaigraju za našu reprezentaciju. Jedan je višegodišnji kapetan i apsolutni rekorder po broju nastupa za „Vatrene“ Darijo Srna, čiji je otac Uzeir rodom iz BiH. Sam Darijo rekao je jednom prilikom da je njegov „otac imao dvije ljubavi, Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu“.
Drugi je, slučaj Alena Halilovića čiji je otac Sejad skupio 15 nastupa za „Zmajeve“. No, nakon mnogo peripetija, Alen se na koncu odlučio obući hrvatski dres.
ORLOVI, RANO LETE
U redovima istočnih susjeda također je nekoliko igrača koji su imali pravo zaigrati za BiH.
Neven Subotić rođen je u Banjaluci, pa se zajedno s obitelji selio na relaciji Njemačka- SAD- Njemačka, gdje igra i danas. Iako je bilo nekih spekulacija, on je ipak odluči obući nacionalni dres Srbije. Iako je mogao nastupati i za SAD, i za Njemačku, i za BiH.
Otac Nemanje Gudelja, Nebojša, rođen je u Trebinju, te je ovaj bivši nogometaš Ajaxa imao pravo nastupiti za Bosnu i Hercegovinu. Ipak, stječe se dojam kako je samo čekao poziv „Orlova“, te da su „Zmajevi“ bili rezervna opcija.
Mijat Gaćinović veći dio djetinjstva proveo je u Trebinju, odakle potječe njegova obitelj. Kao tinejdžer seli u novosadsku Vojvodinu, odakle 2015. prelazi u njemački Eintracht. Iako ima i bh. državljanstvo, odlučio je da nastupa za „Orlove“.
Adem Ljajić, od svih nabrojanih „Orlova“ možda je bio i najbliži nastupu za bh. reprezentaciju. Na našu žalost, odlučio se za Srbiju, a mi ćemo ga svejedno uvrstiti u svoju neprežaljenu imaginarnu postavu.
Solidni lijevi bočni Bojan Nastić rodom je iz Vlasenice, ima 23 godine i još nije debitirao ni za jednu reprezentaciju. Dobro bi došao kao alternativa Kolašincu.
OD VARDARA, PA DO…
Još kratko ćemo šetati regijom i svratiti do Slovenije i Makedonije. Roditelji Samira Handanovića su iz BiH, a standardni vratar Intera rodio se 1984. u Ljubljani. Josip Iličić, rođen je u Prijedoru, a kao jednogodišnjak 1989. godine s obitelji se preselio u Sloveniju, i vrlo rano u intervjuima otklonio opciju nastupanja za BiH ili Hrvatsku. Jasmin Kurtić također ima bh. korijene, no rođen je u Sloveniji, te je odlučio nastupati za „Zmajčeke“.
Naše imaginarne opcije u napadu mogao je proširiti i efikasni centarfor koji trpa mreže u turskoj ligi, Adis Jahović. Ipak, odabrao je da nastupa za Makedoniju.
PUTUJ, EUROPO…
Kad su u pitanju druge europske zemlje, i tamo ima vrhunskih igrača s bh. korijenima.
Prvi na toj listi svakako je Zlatan Ibrahimović. Otac Šefik rodom je iz Bijeljine, a 1977. emigrirao je u Švedsku gdje upoznaje Hrvaticu Jurku. Zlatan je rođen u Švedskoj, te je odlučio nastupati za tu državu. Šteta, s obzirom na karijeru koju je napravio Zlatan, a koja uključuje tri najveća talijanska kluba, Barcu, PSG i Manchester United. U svakom je ostavio veliki trag, i u svakom, osim u Unitedu, je osvajao domaće prvenstvo. O individualnim postignućima da ne govorimo.
Obitelj Harisa Seferovića, stasitog napadača španjolskog Real Sociedada, rodom je iz Sanskog Mosta, odakle su 1988. odselili u Švicarsku, gdje je Haris i rođen. Odlučio se nastupati za državu u kojoj je odrastao.
Još je nekoliko igrača sa bh. korijenima koji su odabrali druge države, a takvi su među ostalima i Muamer Tanković i Eldin Jakupović.
Što bi bilo, kad bi bilo…
Nakon što smo nabrojali vrhunske nogometaše, ostaje nam da se stavimo u ulogu izbornika neke imaginarne, zamišljene nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine.
Izuzmemo li nabrojane igrače čiji nastup za BiH nikad nije bio realna opcija, te uvrstimo one kod kojih je nastup za „Zmajeve“ bio koliko – toliko realna varijanta, dobivamo izvrstan tim.
Da su Srna, Subotić, Gudelj, Halilović, Ljajić i, posebno, veliki Ibrahimović donijeli drugačije odluke, imali bismo goropadnu ekipu sposobnu suprotstaviti se najjačim europskim reprezentacijama.