Srbijanski Kurir nekoliko dana ekskluzivno objavljuje feljton s ispovijesti Dragana Nikolića Gagija (51), jednog od trojice osuđenih za ubistvo Željka Ražnatovića Arkana, Milenka Mandića i Dragana Garića od 15. januara 2000. Nikolić danas služi kaznu od 30 godina, od čega je odslužio polovicu.
U šestom nastavku feljtona Kurira, Nikolić opisao je svoje hapšenje u Beču kad su mu pripadnici austrijskih tajnih službi, kako kaže, čestitali na Arkanovom ubistvu. U prethodnim nastavcima već je objasnio da je razlog ubistva bilo to što je Arkan za sebe prisvojio veći dio novca od transfera nogometaša Nikole Lazetića iz Obilića u Fenerbahçe.
Usto, Nikolić je rekao da je imao i lični motiv, ubistvo njegovog kuma Petra Vujičića, nekadašnjeg sportskog direktora FK Železnik, kojega su u zasjedi rafalima iz kalašnjikova ubili 4. maja 1998. u Novom Beogradu skupa s izvjesnim Jusufom Jusom Bulićem.
One večeri kad mu je ubijen kum, koji je bio na krštenju njegove kćeri, Nikolić nije znao čije je to djelo sve dok mu njegovi ljudi nisu javili da “Arkan slavi” te večeri. Plan da ubiju i kako da ubiju Arkana pao je u jesen 1999. Nikolić i njegov vjenčani kum Dobrosav Gavrić počeli su pratiti Arkana. To je trajalo mjesecima, jer su čekali povoljnu priliku da Gavrić likvidira Arkana.
Ono što su čekali kao “povoljnu priliku” trebala je biti situacija u kojoj bi Arkan bio sam, kako ne bi bilo drugih žrtava. Konačno, 15. januara 2000. još jedan Nikolićev prijatelj, Branko Jevtović Jorga, javio se Nikoliću, rekavši mu da Gavrić hitno mora doći u Hotel Intercontinental gdje je Arkan često bio jer je “povoljna prilika”.
Treći osuđeni, Milan Đuričić Miki, bio je ispred hotela i njegova uloga u isplaniranom ubistvu bila je pomoći Gavriću da pobjegne.
“Istog trenutka krenuli smo za Beograd. Ja kući, a Gavrić u hotel. Jorga je u međuvremenu izveo Arkana ispred ‘Kontija’ kako bi mu pokušao prodati Audi A8. Trudio se što duže ga zadržati, pa mu je predlagao cijenu, ali je Arkan rekao da ga ne zanima jer vozi samo džipove. Tako se Arkan vratio u lobi hotela… Gavrić se u ‘Intercontinental’ dovezao Tojotom, sam.
Miki Đuričić je došao drugim automobilom i parkirao u blizini. Arkan je tada već bio u hotelu. Gavrić je ušao u hotel i sjeo iza separea u kojem su sjedili sad pokojni Arkan, Milenko Mandić i Dragan Garić. Tu je bio i Jorga. Čuli smo se telefonom. Miki Đuričić je, po dogovoru, bio parkiran u blizini.
Njegov zadatak je bio da Gavriću, kada ubije Arkana, pomogne pobjeći i da spriječi eventualnu potjeru za njim.
Gavrić me je pozvao iz hotela i rekao mi: ‘Situacija nije dobra’ – otkriva Nikolić. Paralelno su ga zvali Jorga i još jedan koji su tvrdili dobro, da je sve spremno i povoljno.
“U jednom trenutku sam pozvao Gavrića i rekao mu: ‘Nema problema, odustat ćemo. Ti si moj brat i kum, ako ti kažeš da nije za reakciju, onda nije. Ne moramo danas.’
Više sam vjerovao Gavriću. Nekoliko trenutaka poslije ponovno me je nazvao. Rekao je samo: ‘Krećem’ i prekinuo vezu. Pozvao sam ga ponovo, ali više nije bio dostupan”, prisjeća se telefonskog razgovora nekoliko sekunda uoči ubistva. A još samo nekoliko trenutaka potom, Nikolića je nazvao Jorge. On je, ispostavilo se, stajao samo nekoliko metara od separea u kojem su ubijeni Arkan i dvojica njegovih prijatelja. U trenutku likvidacije nosio je kolač u rukama i pištolj mu je ispao.
“Sjedio sam na kožnoj fotelji u svom dnevnom boravku. Gledao sam u Presvetu Bogorodicu. Izlazim na terasu, javljam se na telefon. Sjećam se, Jorga mi kaže: ‘Trojka.’ Ja sam u čudu, kroz glavu mi prolazi dosta toga. Razmišljam, kako trojka? On mi, oduševljen, kaže samo: ‘Spektakularna stvar, čista trojka.’ Govorim mu: ‘Ne može trojka! Arkan i tko još?’, a on mi kaže: ‘Kazat će ti to Miki’.”
Ispalo je da je Đuričić osuo paljbu po trojici i da je jedan od njih uzvratio prije nego što je ubijen. Đuričić je uspio pobiti svu trojicu, ali je pritom i sam bio ranjen. Slijedio je bijeg, skrivanje nekoliko dana, a onda trenutak kad je odlučio sa suprugom i kćeri pobjeći u Beč.
“Jednog dana otišao sam u društvu supruge i prijatelja u pravoslavnu crkvu. Prilazim se pričestiti kad me pop pogleda u oči i kaže mi: ‘Znam te i znam odakle te znam.’ Nije bio zlonamjeran, ali sam rekao mojima poslije izlaska iz crkve da odlazim u Beč. Moj stari prijatelj iz Banata na Uskrs je došao po mene i prevezao me u Austriju. Bila je velika gužva na granici jer se mnogo gastarbajtera vraćalo za Njemačku i Austriju. Birali smo baš taj trenutak kako bismo bez problema prešli granicu jer kad su gužve, tada su kontrole slabije”, otkrio je i to.
Prvih pola godine živio je u stanu nekog prijatelja. Poslije toga u stanu prijateljeve kćeri. 15. aprila 2003. Nikolićeva supruga nije bila s njim i kćeri, jer je bila u Srbiji. Tog dana, kad se vraćao s kćeri iz kupovine po buticima, ispred zgrade vidio je na ulici vatrogasna kola, hitnu pomoć i nekakve beskućnike.
Tek kasnije je shvatio da su to sve zapravo bili policajci.
“U stanu kćeri puštam crtiće, spremam doručak, na internetu gledam što se događa u akciji ‘Sablja’. Odjednom čujem nešto poput eksplozije. Ustajem i odmah stajem ispred kćeri da je zaštitim. Bacam pogled, vidim razvaljena ulazna vrata od stana, ‘Cobre’ u crnom s maskama na licima i psom trče pravo ka meni. Mahinalno podižem ruku, pas me je izgrizao, i danas na ruci imam ožiljak. Padam na pod i vidim krajičkom oka da mi kći iznose iz stana. Uperili su mi pištolj u glavu. Pitaju me kako se zovem, ja im kažem pravo ime, iako sam kod sebe imao i mađarski pasoš na ime nekog biznismena”, kaže Nikolić kojem je bilo jasno da nema smisla pokušati se praviti da je netko drugi, da već sve znaju.
Odveli su ga u policijsku stanicu 14. okruga.
“Načelnik mi kaže: ‘Gospodine Nikoliću, uhapšeni ste po potjernici Interpola iz Srbije. Traže vas kao sudionika trostrukog ubojstva.’ Onda mi kaže da imam i internu potjernicu iz Beča iz 1990.; tri provale i neki pokušaj krađe. Sve sam potvrdio. Odvode me u bolnicu istražnog zatvora u Beču. Tamo me je pregledao doktor Schopa, vrlo korektan i uljudan čovjek. Gospodin s rolexom na ruci i veliki stručnjak.
Kaže mi: ‘Ništa ne brinite, Nikoliću, oko ovoga s rukom, mozak pamti sve i biceps i triceps će se vratiti.”
Još je bio u bolnici kad su ga došla posjetiti dvojica pripadnika specijalne jedinice pod oružjem.
“Na glavi imaju kape, u crnom su. Liftom me odvode u ured suca istrage. Uvode me u ured, vidim dva gospodina srednjih godina, elegantno odjevena. ‘Čestitamo, gospodine Nikoliću’, kaže mi jedan pripadnik tajne policije. Pitao sam zašto. ‘Znamo ko je bio Željko Ražnatović Arkan.’ Kažem im da je u pitanju greška. Rekao sam da ne mogu prihvatiti čestitke jer s tim nemam ništa. Nasmijali su se i rekli: ‘Svejedno, to je bila vrlo hrabra stvar, mi ti ipak želimo čestitati.’ Razgovarali smo, ne dugo. Isticali su da sve znaju i da im je žao što je kći prisustvovala sceni u stanu, ali da je tako moralo biti jer me Interpol traži zbog teških djela, a i opis koji je poslao Interpol iz Beograda takav je da je tako moralo biti. Na kraju razgovora srdačno smo se pozdravili. Rekli su mi: ‘Gospodine Nikoliću, ako ti nešto treba i želiš da razgovaramo, reci nadzorniku bolnice, mi ćemo doći.’ Nisam im se nikada javio. Pitam se i danas kako bi se moj život odvijao da sam prihvatio čestitku”, opisao je taj susret. Je li, dakle, možda bio u poziciji trampiti suradnju s policijom za svoju slobodu i imunitet od izručenja Srbiji?
