“Moji su se nastavnici uvijek otvoreno čudili ‘neslaganju’ mog imena i prezimena. Ako su takve stvari njima nejasne, šta očekivati od drugih?”
Ovako situaciju u kojoj se nalazi komentira naša sugovornica, mlada žena iz Sarajeva koja je nedavno stupila u etnički mješovitu bračnu zajednicu, a iz takve je porodice i potekla.
Govorimo o tzv. mješovitim brakovima, fenomenu koji je već stoljećima prisutan na našoj multietničkoj teritoriji, a svoj puni zamah dobiva za vrijeme SFRJ.
Tada, u vrijeme proklamovanog bratstva i jedinstva, takav brak bio je uvažavan kao opredmećenje ideje jugoslavenstva. Procjenjuje se da je nakon popisa 1981. godine u bivšoj SFRJ bilo 13 posto etnički mješovitih brakova, najviše u Hrvatskoj, Vojvodini i BiH.
Iako nastali iz bezuvjetne ljubavi, na mješovite brakove danas se nerijetko gleda kroz prizmu potencijalnih problema u koje su supružnici “zbog sopstvenog egoizma” u budućnosti gurnuli svoju još nerođenu djecu.
U procesima nacionalnih buđenja tokom rata devedesetih započinje trend koji se oštro suprotstavlja sklapanju mješovitih brakova, argumentirajući to težnjama za očuvanjem nacije.
Glasnogovornici ovakvih ideja nerijetko idu u krajnost, pa je zabilježeno da su djeca koja rastu u ovakvim porodicama etiketirana kao “kopilad”, a oni koji se usude ući u ovakvu zajednicu “izdajnicima”.
Građani drugog reda
Negacija koncepta građanstva podržavana je ne samo kroz nacionalističku retoriku već institucionalno i ustavno. Supružnici i djeca koja žive u etnički raznolikim porodicama nerijetko su predmet diskriminacije, ciljane ili nenamjerne, odnosno kontekstualne. Insistiranje na nacionalnoj pripadnosti u poslijeratnom bh. društvu potencirano je u brojnim segmentima društvenog života i široko prevazilazi granice pristojnosti.
Već pri rođenju bebe, u rodni list se upisuje nacionalnost djeteta, kada ga roditelji upišu u vrtić, morat će odlučiti da li će pohađati vjeronauku ili će za vrijeme tih predavanja čekati u izdvojenom prostoru da njegovi vršnjaci završe. Razdvajanje po sličnom principu nastavlja se kroz proces školovanja, a tokom cijelog tog perioda i međuljudski odnosi često nameću nužnost nacionalnog ili vjerskog određenja.
Pitanje „šta si?“ – misleći na naciju i vjeru, nametnuto je kao filter kroz koji mlade generacije procjenjuju koje su društveno prihvatljive veze, a koje ne. Zasnivanje ljubavne veze s osobom drukčije nacije ili vjere smatra se tabuom i avanturom.
No, da se parovi različitih nacija ili vjera upuštaju u “avanture” i razbijaju tabue, dokaz su i podaci matičarke iz sarajevske općine Stari Grad, Safije Šehović, koja kaže da je to sasvim uobičajno danas u Sarajevu.
“To je sasvim normalna pojava, a možda je čak i intenzivnije u posljednjih godinu dana, nego ranije. Također, uočljivo je da smo u posljednjih godinu dana imali i veliki broj brakova sklopljenih između naših građana i stranih državljana”, kaže za Radiosarajevo.ba Šehović.
“Zašto sam dala djeci imena kakva sam dala“
Odluku da izađu pred matičara donijeli su Lejla i Danijel. No, kada je Lejla odlučila da saopći lijepe vijesti i svojoj majci – majka je „ostala šokirana“ priča nam sagovornica.
„Svaki roditelj za svoje dijete želi najbolje, i vjerujem da mnognim roditeljima nije svejedno kada mu kažete da je vaš izabranik neko ko ne pripada vašoj vjeri. Moja mama je bila šokirana mojom izjavom da ja želim da se udam za Danijela. Vjerujem da je njoj teže pao zapravo moj odlazak iz kuće. Brzo je sve to prihvatila, dok je otac prihvatio na prvu. Oni su mog muža poznavali od ranije i voljeli su ga jer je bio fin, povučen i vrijedan. Tako da su bili u jednu ruku i mirni jer sam se udala za dobrog čovjeka“, priča za Radiosarajevo.ba, Lejla J..
Iako je s roditeljima ubrzo prebrodila probleme i naišla na razumjevanje, uslijedili su komentari društva.
„Komentara će biti uvijek. I da sam našla nekog ko je i moje vjere društvo bi opet tražilo šta da prokomentariše. Znala sam dobijati poruke preko Facebooka „kako sebi mogu dozvoliti tako nešto“, ili „ zašto sam dala djeci imena kakva sam dala“. Srećom, to su nebitne osobe u mom životu pa me puno i ne interesuju njihova mišljenja“, iskrena je naša sagovornica.
Lejla i Danijel su roditelji mališana, a pomisao na budućnost njihove djece, te prihvatanje u sredini u kojoj danas živimo, probudi strah.
„Ali to je onaj majčinski strah da dijete na bilo koji način bude povrijeđeno. A ako ikada se desi da moju djecu, a hoće najvjerovatnije, odbace ili maltretiraju zato sto su djeca ‘mješovitog’ braka, i moj muž i ja ćemo se truditi svim silama da ih zaštitimo. Sad za sad, problema nema, mogu reći slobodno da su moja djeca omiljena gdje god se nalaze, a nadam se da će tako i ostati“, poručuje Lejla.
Iz Kantonalne javne ustanove Porodično savjetovalište u savjetodavno-terapeutskom radu s parovima ili porodicama, ističu da nisu imali slučajeve disfunkcionalnosti odnosa koji su isključivo uvjetovani poteškoćama nastalim zbog različitih vjeroispovijesti partnera.
“Najčešći problemi zbog kojih nam se građani javljaju su uzrokovani nevjerstvom, ljubomorom, nepovjerenjem, fizičkim i emocionalnim udaljavanjem supružnika, bračnim konfliktima i sl. Zatim, prisutni su i problemi vezani za roditeljski odnos: dijete – roditelj koji se manifestuju kroz neusaglašenost roditeljskih uloga, nemogućnosti ostvarivanja roditeljskog saveza, probleme u komunikaciji roditelj – dijete i sl., a svakako prisutna je i problematika disfunkcionalnosti porodičnih odnosa”, poručuju iz sarajevskog Porodičnog savjetovališta.
Jasno je da kulturološke ili druge razlike partnera mogu predstavljati poteškoću u funkcioniranju odnosa. Međutim, prihvatanje različitosti, tolerancija, poštovanje, uvažavanje, te nastojanje i želja da razumijemo drugog i drukčijeg je preduvjet za funkcionalan odnos.
Prihvatiti razlike u ime ljubavi
Sposobnost prihvatanja različitosti nalazi se u individualnom kapacitetu osobe, pa tako ono što je za neku osobu bogatsvo, za drugu osobu može predstavljati izvor poteškoća.
Da su bili spremni prihvatiti sve razlike, te prije godinu dana stati pred matičara i danas slaviti godišnjicu sretnog braka, za Radiosarajevo.ba priča mladi bračni par (identitet poznat redakciji), par koji ima “različita” imena, ali isti cilj – ljubav.
Ovaj par za razliku od prethodnog nije imao problema u razumjevanju kod porodice, jer znajući da je bogatstvo u različitostima, već generacijama njihove porodice baštine filozofiju da je jedini kriterij za “razvrstavanje” ljudskih bića taj da li su dobri ili loši ljudi.
“Lično nismo doživjeli nikakvu neugodnost ili diskriminirajuću situaciju proizašlu isključivo iz činjenice da kao supružnici imamo različito porijeklo, mada je prisutna blago ksenofobična atmosfera prema drugom i drukčijem, što je, vjerujem trend današnjice, u kojem je građanin gotovo primoran identificirati se s idejom grupne pripadnosti kako bi se bolje uklopio u društvo kakvim su ga definirale etnonacionalističke snage”, priča nam sagovornik koji je prije godinu dana stupio u brak.
Istog mišljenja je njegova supruga koja ističe da je više razmišljala o tome kako će reagirati na to što je njen muž deset godina stariji.
“Sve je prošlo skoro pa bezbrižno, dobar čovjek je dobar čovjek, bez obzira na to kako se zove i kako se moli”, kaže nam sagovornica.
A kako bh. društvo danas gleda na mješovite brakove, jesu li izloženi predrasudama, par nam priča:
“Kad se nađem u društvu pretežno jedne vjere, dešava se da osjetim kako me ljudi odobravaju jer sam ‘napola’ njihova, jer sam se udala za ‘njihovog’. Bez obzira na to što je taj ‘njihov’ isto iz miješanog braka. Nisu to ružni komentari ili uvrede, to su samo sitnice u ponašanju koje oni i ne osjete, ali meni stvaraju nelagodu. Nije to ništa novo, mada nekih zaista teških situacija nije bilo. Mislim da tu veliku ulogu igra sredina u kojoj živimo i krug zaista divnih prijatelja koje imamo. Ali lako je nama odraslima, s izgrađenim identitetom i spremnim odgovorom. Pitanje je kako će dijete, u kojem su ‘ugrađene’ sve tri religije biti prihvaćeno u školskoj sredini. Moji su se nastavnici uvijek otvoreno čudili ‘neslaganju’ mog imena i prezimena. Ako su takve stvari njima nejasne, šta očekivati od drugih?”
Pošto dolaze iz porodica gdje generacijama svjedoče mješovitim brakovima, pitali smo ih – kako je to nekada u društvu, a kako njima danas?
“Razlika je u tome da su brakovi starijih generacija, i ako bi izostala podrška najbliže sredine, mogli da se oslone na podršku ukupnog društva i države, odnosno načina razmišljanja i ponašanja po kojem je društvo bilo ustrojeno. Mješoviti brak nije predstavljao ništa neobično, jer je prvi put ljudima data sloboda da srcem, a ne diktatom neposredne konzervativne sredine, izaberu životnog saputnika. Ne vidim da su postojale konkretne prednosti, ali je država ohrabrivala spajanje različitosti. Danas u odabiru životnog partnera očito ulogu igraju i druga mjerila i vrijednosti, što etničke, što vjerske, što materijalne i staleške, što je, prema mom mišljenju – besmisleno”, poručuje nam sagovornik.
Svaki brak treba biti primjer tolerancije, povjerenja, razumijevanja, uvažavanja, poštivanja, i najbitnije – ljubavi.
Sve monoteističke vjere slično gledaju na mješoviti brak
U islamu, širi savjet reisul-uleme Spahe je tridesetih godina prošlog stoljeća donio fetvu o zabrani sklapanja tzv. mješovitih brakova (ženidba nemuslimankom) pred šerijatskim sudovima (šerijatski brak). Ova fetva važi i danas. Nije obesnažena nekom novom fetvom.
O pogledu monoteističkih religija na mješovite brakove govorio je doktor Mustafa Hasani , profesor na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. Doktorirao je s tezom “Tumačenje i primjena normi šerijatskog prava o mješovitim brakovima u Bosni i Hercegovini u periodu od 1930- 1940. godine”, a o tome je pisao Preporod.
“Kod Jevreja ne postoji tzv. mješoviti brak, jer je nacionalni identitet ujedno i vjerski. Jevreji priznaju samo brak između Jevreja. Mješoviti brak ne posjeduje ‘instituciju braka’. tj. mješoviti brak nije legalan i ne proizvodi nekakve lične posljedice pa se na osnovu ovoga može reći da takav brak, i kada egzistira, ima status nepostojećeg.
Prema učenju Katoličke crkve, mješoviti brak se tolerira, s tim da se pravi razlika po dva osnova, različita vjera (disparitas cultus), tj. brak s nekrštenom osobom tj. Jevrejima, muslimanima, paganima i nevjernicima i mješovita vjera (mixta religio), tj. brak s krštenim nekatolicima. U oba slučaja, prema učenju Katoličke crkve, moguće je dobiti oprost i od jedne i od druge smetnje, ali katolička strana treba dati garancije da neće prijeći na drugu vjeru i da će djeca iz tog braka biti odgajani kao kršćani.
Dopuštenost sklapanja braka s krštenim licem izvan Pravoslavne crkve, prema učenju Pravoslavne crkve, privremenoga je karaktera, jer nepravoslavni treba obećati da će se preobratiti u pravoslavlje. To znači da je dopuštenost sklapanja mješovitog braka samo privremena mjera u cilju preobraćanja nepravoslavnog supružnika. Djeca iz ovog braka svakako slijede u vjeri pravoslavnog roditelja”, kazao je za Preporod Hasani.
Izvor: radiosarajevo
