Soko je posljednji put obnavljan u vrijeme gradačačkog kapetana Mehmeda, u drugoj polovini 18. vijeka.
Piše: Alem Dedić
Srednjovjekovni grad Soko, smješten na kamenitoj uzvisini u istoimenom selu, sedam kilometara sjeverno od Gračanice, potiče iz srednjeg vijeka, odnosno razdoblja srednjovjekovne bosanske države. Ono što danas karakteriše stari grad Soko jeste da je, iako je 2003. godine proglašen nacionalnim spomenikom BiH, u veoma lošoj situaciji. Iz dana u dan, srednjovjekovni grad propada, pa se čak smatra najugroženijim nacionalnim spomenikom u Bosni i Hercegovini.
Soko je posljednji put obnavljan u vrijeme gradačačkog kapetana Mehmeda, u drugoj polovici 18. stoljeća. Definitivno je napušten oko 1840. godine, od kada je prepušten zubu vremena. Ipak, još početkom 20. stoljeća grad se spominje kao “dobro očuvana ruina zamka”, uz preporuku turistima i izletnicima da ga posjete, kaže historičar Edin Šaković.
Ipak, najveće razaranje Soko je doživio 1949. godine, kada je odlukom tadašnjih vlasti kamen iz njegovih zidina upotrijebljen za izgradnju mjesne škole (danas zgrada MZ Soko). Iste godine grad je proglašen spomenikom kulture i stavljen “pod zaštitu države”.
Danas, pak spada u kategoriju ugroženih nacionalnih spomenika i izložen je svakodnevnom ubrzanom propadanju i devastaciji, s opasnošću potpunog obrušavanja preostalih temelja zidova.
Stolni grad članova dinastije Kotromanića
U historijskim izvorima se prvi put spominje u junu 1449. godine, kao grad kneza Radivoja, brata bosanskog kralja Stjepana Tomaša – inače, jednog od najutjecajnijih feudalaca tog doba u Bosni. Sigurno je grad nastao barem koje desetljeće ranije, možda u doba kada je Radivoj, uz podršku Osmanlija, pokušavao da se domogne bosanske krune. Postoje i pretpostavke da je podignut još u drugoj polovici 14. stoljeća, u vrijeme vladavine kralja Tvrtka I, kao jedna od utvrda koje su štitile sjevernu granicu Bosne.
Soko se prvi put spominje 19. juna 1449. godine, u darovnom ugovoru kojeg su pred kaptolom u Budimu sklopili knez Radivoj Vrandučki, brat bosanskog kralja Tomaša, te njegov punac, slavonski feudalac Nikola Velički iz Požeške županije. U tom ugovoru obojica su se obavezali da će jedan drugome ustupiti dijelove svojih posjeda u kraljevstvima bosanskom i ugarskom. Od Radivojevih posjeda izričito se spominje samo grad Soko, što upućuje na pretpostavku da je bio stolni grad ovoga kneza i uglednog člana dinastije Kotromanića. Radivoj je, inače, bio jedna od politički najutjecajnijih ličnosti srednjovjekovne bosanske države 15. stoljeća, pretendirajuću u dva navrata i na bosansku krunu, kaže Šaković.
Političkim slomom srednjovjekovne Bosne 1463. godine Soko je kratkotrajno pao pod osmansku vlast, a zatim ga, skupa sa susjednim Srebrenikom i još nekim gradovima ovog prostora, u jesen 1464. preoteo ugarski kralj Matijaš Korvin, uredivši na tom području tzv. Srebreničku banovinu, kao isturenu vojnu krajinu koja je trebala zaustaviti osmanske prodore na matični ugarski teritorij.
Pod osmansku vlast Soko konačno pada između 1512. i 1520. godine. Nakon toga je obnovljen i pretvoren u vojnu utvrdu. Strateški značaj je izgubio nakon Bitke na Mohaču, 1526. godine, kada je granica pomjerena daleko na sjever, ali ipak je u njemu zadržana malobrojna posada. Nakon Bečkog rata, kada je granica ponovo došla na rijeku Savu (a u narednom ratu se privremeno prenijela i na dva sata hoda južno od Save), porastao je i značaj Sokola, koji ulazi u sastav Gradačačke kapetanije, nastavlja priču o starom gradu Šaković.
Do utvrde samo kroz privatni posjed
Pored propadanja, još jedan od problema vezan za grad Soko jeste i sami pristup. Mjesto na kome je grad sagrađen sa tri strane je veoma strmo i nepristupačno, mjestimično su i okomite litice. Pristup je moguć sa sjeverne, odnosno sjeverozapadne strane, gdje se nalazio i ulaz u grad, zaštićen ulaznom kulom. Mjere hitne konzervacije, te istraživačke i druge radove za sada otežava neriješen pristup lokalitetu staroga grada, budući da je isti okružen privatnim posjedima.
Prije nekoliko godina na inicijativu Asocijacije “Soko-Gračanica”, u međuvremenu ugašenog udruženja koje se bavilo afirmacijom kulturnog naslijeđa, pokrenute su aktivnosti u cilju otkupa parcele na prijevoju kojim se pristupa gradu, sa kućom i gospodarskim objektom. Sa vlasnikom je dogovoreno da se sredstvima općine otkupi jedna novosagrađena kuća na ulazu u naselje Soko, koja bi se potom ustupila vlasniku u posjed, dok bi on svoju staru kuću sa okućnicom i zidanim gospodarskim objektom dao u vlasništvo općine. Sa vlasnikom novosagrađene kuće je, pak, dogovoreno da se ista isplati u tri-četiri godišnje rate, čiji iznosi ne bi predstavljali nikakvo znatnije opterećenje za budžet općine.
Nažalost, taj dogovor je propao. Omer Hamzić, tadašnji šef kabineta općinskog načelnika Gračanice bio je uključen u te pregovore. On kaže da se, uprkos pristanku vlasnika zemljišta na dogovor općina povukla iz istog.
“Oni su smatrali da uslovi nisu zreli za realizaciju, ja sam smatrao da su uslovi izuzetno dobri. Nakon te propale inicijative više se nije govorilo o tome. Znam samo da su vlasnici zemljišta bili jako razočarani. Općina se neopravdano povukla iz toga, iako bi općinsko vijeće stalo iza njihove odluke”, kaže Hamzić.
Aida Hodžić, šef Službe za prostorno uređenje Općine Gračanica koja je, takođe bila uključena u pregovore, kaže da se nakon toga ništa konkretno nije uradilo.
“Treba istaći da se to zemljište nalazi u privatnom posjedu još otkako postoji gruntovnica i zavedeno je kao vlasništvo porodice Behaderović. Oni, istina, jesu dozvolili prolazak preko svog zemljištva, ali to je njihova dobra volja. Ono što bih ja dodala jeste da se o nacionalnim spomenicima stara i država i FBiH, a ne samo lokalna zajednica, iako je ovo pitanje prebačeno isključivo nama”, kaže Hodžić.
Ono što je, nažalost, najvažnije jeste da stari grad svakim danom sve više propada. Nadati se je da će prvi koraci nužni za očuvanje ovog bisera, a to je otkup zemljišta i pristup gradu biti riješen. Nevažno je ko će to učiniti, država, Federacija ili, pak lokalna zajednica.
Izvor: Al Jazeera
