NA DANAŠNJI dan prije dvije godine, u 57. godini života, preminuo je Vlada Divljan, frontmen legendarnih Idola. Povodom godišnjice njegove smrti donosimo vam jedan njegov intervju iz 1985. godine.
Maj 1985: “Od ljudi, koji su bili u centru pažnje – ponekad s razlogom, a češće bez njega – jedanput se mora zahtjevati da, osim toga što su nešto stvorili, budu i kritičari onoga što su napravili. Tad, naravno, dolazi do promjena: otpadaju oni koji su odavno morali otpasti, kojima tu dugo nije bilo mjesto.”
Pa, dobro, Vlado gdje si ti?
Stvarno, ne znam gdje mi je glava … a o rukama i nogama da ti i ne govorim. Zapravo, prihvatio sam se nekolicine ozbiljnih poslova, mahom kreativne prirode, pa sad pokušavam nešto od toga i napraviti. A posao kao posao, neće sam da se radi; to je onaj vječiti problem.
Nešto te nigdje nema u posljednje vrijeme?
Da bi se pojavljivao u raznoraznim glasilima poželjno je da čovjek, uglavnom, ima nekakvog razloga. Vidiš, ja pokušavam da što više radim na tom razlogu ili, kraće rečeno, da radim. Zato sam se malo i povukao.
Ima se dojam da od nekog, ili nečeg bježiš?
Nisam ja nikud, i ni od kog pobjegao; jednostavno, proširio sam svoj djelokrug rada. Činjenica je da su “Idole” često slikali, a još češće ispitivali, ponekad s razlogom, a češće bez njega. Osim toga, od ljudi koji se bave ovim ili sličnom profesijom, po pravilu, traži se da osim toga što nešto stvore budu i kritičari onoga što su napravili. Moramo se složiti da je to pomalo besmisleno, a i zamorno. S drugo strane sve to još kako nam je neophodno. U svakom slučaju, ova pauza jako mi je prijala; napunio sam baterije novom energijom.
Kakva je to kriza zadesila “Idole” proteklih godinu dana?
Idoli su tijekom ‘84. prolazili kroz najveću krizu od svog nastanka i sad, konačno, mogu reći da su je i prošli. Ne, nije bilo nikakvih svađa ni grubih rječi. Jednostavno, došlo je do zasićenja: pomalo smo dosadili jedan drugom, i bilo je neophodno da se svatko “pomalo očisti”. Naravno, to je donijelo i izvjesne promjene u sastavu grupe. Otpali su oni koji su i ranije morali otpasti, kojima već dugo tu nije bilo mjesto. Sad polako uzimamo zalet.
I, tko su novi “Idoli”?
Trenutno su u kombinaciji: Gagi Mihajlović, Đorde Petrović, Ivan Piko Stančić, Zdenko Kolar, Srđan Šaper, Branko Isaković, koji redom sviraju: gitaru, klavijature, bubnjeve, bas i glas, opet bas i naravno tu sam ja koji, kao i obično, sviram gitaru i pjevam. Ovo ja proširen sastav, smišljen da bi se izbjegla sva eventualna iznenađenja i neprijatnosti koji neku grupu mogu zadesiti (bolest, razvodi, druge ambicije, služba domovini). Osim toga, i financijski je daleko isplatljivije, jer ovako proširen sastav se lako može podijeliti, i u istom momentu, zasviramo i na više mjesta. Shvaćaš, to je zbog inflacije.
A što je s pločama?
Koje ploče? Ah, da, jedna je već završena i trebala bi se pojaviti (na opću radost članova grupe) sredinom svibnja. Album će se zvati “Šest dana juna” i, zapravo, riječ je o glazbi iz istoimenog filma koji je režirao Dinko Tucaković, po scenariju Nebojše Pajkića, a glazbu sam uradio ja. To je ono što se, na Zapadu, zove SOUNDTRACK, koji je kod nas dosad bio pomalo zapostavljen.
Ti si prvi glazbenik, iz mlađe generacije, koji se ogleda i kao kompozitor filmske glazbe; kako je došlo do toga?
“Šest dana juna” je film koji se planira već nekoliko godina, ali kao što je poznato, da bi se snimio film to je neizvedivo bez mnogo novca, i tako dalje. Autori ovog filma, i ja, već i od ranije surađujemo tako da je ovo samo logičan nastavak. Drago mi je što sam ušao u sve to, jer je pisanje filmske muzike jedna od stvari koja me je oduvijek zanimala. Osim toga, radnja filma se odigrava 1988. godine, a muzika šezdesetih jedna je od mojih najvećih preokupacija. Dosad sam radio, a i trenutno radim glazbu za televiziju i kazalipte no, kao što rekoh, ovo je nešto sasvim novo. Prije nego što sam pristupio snimanju bilo čega, otišao sam, najprije, do Bate Kovača, koji mi je svojim savjetima i te kako pomogao, jer on zaista ima jako puno iskustva u tome.
Za spomenuti film napisao si i neke pjesme?
Da, to su pjesme koje se nalaze i na novoj ploči “Idola”. Neke od njih izvodimo u filmu kao orkestar “Crne senke”, koji je specijalno sastavljen za ovu priliku, dok ostale pjesme prate različite akcije u filmu. Pokušao sam ih aranžirati prilično jednostavno, onako kako se to radilo šezdesetih godina. Zapravo, to je nekakva moja stilizacija muzike iz tog vremena…
Da iznenađenje bude veće, na ploči se nalazi i jedan narodnjak: jesi li i njega komponirao?
Da, i to sam napisao: glazbu i riječi za jednu narodnu pjesmu, koja mi je bila naručena. To je moj prvi narodnjak i, priznat ću, bio je to veliki izazov. Od kolega narodnjaka, koji su čuli ovu pjesmu, već sam dobio dovoljno pohvala što me naročito raduje.
Zanima li te, i ubuduće, pisanje narodnjaka; bi li surađivao s takvim pjevačima?
U principu, zanima me kompozicija glazbe različitih žanrova, ukoliko zaključimo da to ima određenog smisla. Ne interesira me nikakvo “štancanje” bilo narodnjaka bilo nečeg drugog. Ako dobijem nekakve zanimljive ponude, dakle ponude isključivo dobrih pevača, i ako zaključim da iz svega toga može ispasti nešto zaista novo i dobro nije nemoguće da dođe i do neke suradnje.
Tu su narodnjaci, filmska glazba, rad s tvojom grupom… Čime si, trenutno, najviše okupiran?
Trenutno, osim što radim za televiziju, razmišljam najviše o novoj ploči “Idola”, koja će biti snimljena ubrzo po izlasku ploče “Šest dana juna”, i koja bi trebalo ugledati svjetlost dana krajem jeseni. Isto tako, razmišljam o odlasku na neku vrstu studija moderne glazbe, u Americi. No, sačekajmo prvo da se pojavi ono što je već urađeno.
U ovom filmu “Idoli” su zastupljeni i kao glumci?
Tako je. Glavnu mušku ulogu u filmu “Šest dana juna”, ulogu Rajka igra naš bivši član Nebojša Krstić. Ja se pojavljujem kao pjevač i vođa sastava “Crne senke” koji je, istovremeno, i prijatelj glavne junakinje filma Vesne (Cintija Ašperger, mlada zagrebačka glumica). Zdenko Kolar pojavljuje se kao vojnik, koji svoj vojni rok služi u Visokom, gde se i odigrava radnja filma, Branko Isaković svira gitaru u imaginarnom bendu, dok Srđan Šaper ima ulogu ruskog turiste koji se, na putu ka moru, obreo u srcu Bosne. Kao što vidiš, svuda nas ima.
Izvor: Index.hr
