Tuzla košarku voli od davnina i izrodila je mnoge košarkaše svjetskog kalibra. Ali je i usvojila jednog amerikanca, plejmejkera Terrella Castle-a, poznatijeg kao “Terrija”.
Terry Ray Castle je nosio Ditin dres od 1998. do 2001. godine a igrao je i za reprezentaciju BiH na EuroBasketu 2003.
Tim za respect, tim koji je imao srce, tim koji je znao da igra košarku, tim zbog kojeg se tražila karta više i na kraju tim za kojeg nas danas vežu samo uspomene: “Sloboda Dita” iz Tuzle.
Nikome od košarkaških velikana nije bilo svejedno igrati sa “Ditom” u Mejdanu, jer su dobro znali kakva ih paklena atmosfera čeka svih 40 minuta, pred više od 6000 fantastičnih i fanatičnih navijača.
Hukić, Lerić, Terzić, Korlatović, Suljanović, Vujović, Husanović, Elezović, Husanović, Hodžić, Kurilić i Castle su tih godina punili Mejdan i oduševljavali svojim rezultatima.
Subotom kada je Sloboda Dita igrala svoje utakmice nisu se postavljala pitanja, tipa: “Šta ćemo večeras?” jer se odlazak na košarkašku utakmicu podrazumijevao, pitanje je bilo samo jedno: “Gdje nakon utakmice proslaviti pobjedu?”.
Pognutih glava dvoranu Mejdan napuštale su i velike Evropske ekipe poput: Grčkog TAK Papagosa, turskog Galatasaraya, italijanskog Montecatinija, a od njemačkog TSV Bayer-a 04 “Dita” je nesretno izgubila sa tri poena razlike.
U to vrijeme Sloboda Dita imala je čak pet standardnih reprezentativaca, Slobodine utakmice prenosila je državna televizija i dok je ovaj grad živio i uživao u košarci drugi su nam mogli samo zavidjeti.
Ovako se nekada pisalo: “Terrel Ray Castle je stao na liniju za slobodna bacanja četiri sekunde prije kraja utakmice. U tom trenutku, “Slobodin” istanbulski domaćin, ekipa “Galatasaraya”, imao je prednost od šest koseva razlike (81:75). I s tim porazom Tuzlaci su mogli proći pretkolo Kupa Radivoja Koraća.
No, ukoliko bi Castle promašio oba penala, Turci bi mogli prevesti loptu i … Zbog tog “i”, “Slobodini” su navijači skoro pa prestali disati. Iz tuzlanskih kafana se nije čula muzika, samo glas radioreportera iz grada na dva kontinenta.
Na centralnom trgu, pred službenim prostorijama Košarkaskog kluba “Sloboda Dita”, poveća grupa najnervoznijih čekala je rasplet i skoro omamljeno gledala u zvučnike izbačene na okolne prozore.
Terry je dao jedan penal, pa još jedan. Turcima je ostao očajnicki pokusaj. Dugo dodavanje skoro preko cijelog terena i šut za tricu. Put lopti, tamo negdje kod zapisničkog stola, presijeca Jasmin Hukic i vraća je ponovo Castleu, čisto da Amerikanac proba idu li ga šutevi s centra.
Nisu ga išli, no to više nije moglo promijeniti kraj. “Sloboda Dita” je u Turskoj izgubila (77:81), ali nije ispala. Ostala je u igri zbog plus šest iz prve utakmice, odigrane u Mejdanu sedam dana prije istanbulskog meča (18.10.) i preko tima čiji igrački kadar vrijedi četiri miliona dolara – što je skoro pa osmogodišnji budžet Tuzlaka – izborila učešće u Kupu Radivoja Koraća.”.
Tuzlaci se uvijek rado prisjećaju zlatnog vremena košarke u Tuzli i sa kakvim žarom su se pratile te utkamice:
„Utakmica počinje u 20 :00 sati, a ja iz škole trčim u 17:20 da bi stigao da zauzmem mjesto na tribinama. Nezaboravna generacija Slobode koja 2 godine nije izgubila u Mejdanu, a isto toliko nije pobijedila u gositma.“
„Ahh kakvo je to vrijeme bilo! Dođem kući grlo me boli od vikanja i noge od skakanja i stojanja 🙂 pa kad Huka baci neku tricu ili Terry skoči 2 metra u zrak hahha“.
“Zlatno doba “Slobode Dite” kako se nekad zvala svi smo rado dolazili u ” Mejdan” čak se i bježalo s nastave jer moraš čekati 2 sata da uđeš u dvoranu… Pa one subote u Mejdanu….Prenosile su se utakmice i na lokalnoj TVT ali doživljaj je biti tamo…Grmi Mejdan nikome nije bilo svejedno igrati sa Slobodom.”
