Na današnji dan 1924. godine u Mostaru je preminuo Aleksa Šantić, jedan od najpoznatijih bosanskohercegovačkih pjesnika.
Rođen je 27. maja 1868. godine u Mostaru gdje je proveo veći dio svog života. Školovao se u Trstu i Ljubljani, a nakon završene trgovačke škole vraća se u rodni grad.
Bio je jedan je od osnivača kulturnog lista “Zora”, te predsjednik Srpskog pjevačkog društva “Gusle” u Mostaru.
Najveća djela stvarao je krajem 19. i početkom 20. stoljeća, a vrhuncem njegova stvaralaštva smatra se razdoblje od 1904. do 1912. Uzor su mu bili književnici Vojislav Ilić i Jovan Jovanović Zmaj, a od stranih najviše je poštovao njemačkog književnika Heinricha Heinea.
No, najveći utjecaj na njegovo stvaranje imala je narodna književnost (narodna lirska pjesma – sevdalinka, balada, romansa i narodna epska pjesma). Njegove pjesme pune su emocionalne boli, rodoljublja i ljubavne čežnje za nacionalno i socijalno ugroženim Hercegovcima.
Pored Emine, njegove najpoznatije pjesme, Šantić je napisao “Ne vjeruj”, “Ostajte ovdje”, “Pretprazničko veče”, “Što te nema?”, “Veče na školju”, “O klasje moje” i druge.
Napisao je i nekoliko drama u stihu, od kojih je najpoznatija Hasanaginica, kao i nekoliko pripovijetki, te pjesme za djecu.
Emina
Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
s ibrikom u ruci stajaše Emina.
Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kad se šeće i plećima kreće…
– Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!…
Ja joj nazvah selam. Al’ moga mi dina,
ne šće ni da čuje lijepa Emina,
no u srebren ibrik zahitila vode
pa po bašti đule zalivati ode;
S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
rasplete joj one pletenice guste,
zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
a meni se krenu bururet u glavi!
Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
no meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
niti haje, alčak, što za njome crko’!…
