Radislav Krstić, bivši komandant Drinskog korupsa vojske RS-a je prva osoba koja je u Hagu osuđena za genocid, odnosno za pomaganje u genocidu i to prije dvadeset godina zbog ratnog zločina genocida, ali i zločina protiv čovječnosti te kršenja zakona i običaja ratovanja. Osuđen je na 35 godina zatvora.
U junu ove godine poslao je pismo Međunarodnom mehanizmu za krivične sudove i tražio da se javno objavi u sklopu zahtjeva za prijevremeno puštanje na slobodu. U njemu je pisao o usvojenoj Rezoluciji o genocidu u Srebrenici, kazavši da bi je i on podržao. Priznao je izvršenje genocida te istakao kajanje.
I dok se većina reakcija svela na priču da li je zločinac Krstić iskren, da li se kaje ili ne, po strani je ostala jedna druga dimenzija cijele priče. Krstić je osoba koja je u hijerarhiji vojske odmah ispod zločinca Ratka Mladića. Predvodio je Drinski korpus koji je učestvovao u zločinima, među kojima i genocid nad Bošnjacima u Srebrenici.
Njegovo priznanje, bilo iskreno ili ne otvara jedan drugi ugao koji se može smjestiti u aktuelni kontekst sistematskog negiranja genocida u Srebrenici i veličanja ratnih zločinaca. Krstićevo priznanje genocida, dakle nekoga ko je direktno učestvovao u tome pobija dobro razrađenu i sistematsku politiku negiranja genocida od zvaničnika i brojnih pojedinaca u entitetu RS, ali i u Srbiji.
Pismo Radislava Krstića je nešto što prije svega treba da vidi i pročita javnost u entitetu RS i uporedi sa sistematskim negiranjem genocida te nerijetkim ismijavanjem žrtava. Njegovo pismo i sve ono što je opisao treba javno suočiti s vlastodršcima u Srbiji, koji i dalje ne žele isporučiti brojne ratne zločince koji su pobjegli iz BiH.
Krstić svoju iskrenost treba dokazati davanjem detaljnih informacija o masovnim grobnicama i ostalim detaljima koji su rađeni u cilju sakrivanja dokaza genocida.
S druge strane, ne ulazeći u analizu iskrenosti ili lažnog iskaza zločinca Krstića, bh. zvaničnici od ovog pisma mogu napraviti državnu temu i osim zvaničnika u RS-u trebaju obesmisliti i politiku Srbije o ovom pitanju, odnosno o negiranju genocida. Na kraju, pismo direktnog učesnika genocida u Srebrenici treba podijeliti prije svega onim zemljama koje su odbile podržati Rezoluciju o Srebrenici u Ujedinjenim nacijama, ali i svim drugim koji su podržali.
Oni koji nisu podržali Rezoluciju, nakon ovog pisma, uz pravi diplomatski pristup mogu promijeniti stav i bez obzira na glasanje u UN-u mogu početi obilježavati 11. juli kao Međunarodni dan sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici.
Krstićevo pismo, bilo iskreno ili ne, ruši dugo građeni mit vlasti u RS-u i Srbiji.
