Danas je Svjetski dan slobode medija a na odobrenje ovog intervjua od strane institucija čekali smo sedmicu dana. Smatramo da je neophodno govoriti o nestanku donorske mreže stoga objavljujemo intervju s članom upravnog odbora prof. dr. Zijahom Rifatbegovićem.
Informacija o tome da postoji mogućnost gašenja Udruženja dijaliziranih i transplantiranih bolesnika FBiH (UDiTB FBiH) bila je povod da razgovaramo s prof. dr. Zijahom Rifatbegovićem.
Prof. dr. Rifatbegović autor je i knjige “Donor i multivisceralna eksplantacija organa” na kojoj je radio od 2007. godine i koja obuhvata sve segmente eksplantacije i transplantacije unutarnjih organa, jetre, bubrega, srca, gušterače i predstavlja udžbenik za budućnost transplantacijske medicine u regionu a posebno u BiH.
Pored ove razgovarali smo o brojnim temama koje se tiču budućnosti zdravstva u TK ali i u našoj zemlji a njegovo viđenje trenutne situacije pročitajte u nastavku.
Udruženje dijaliziranih i transplantiranih pacijenata nalazi se pod rizikom gašenja. Obzirom da znamo kolika je Vaša angažiranost na ovom polju šta je po Vašem mišljenju moguće rješenje odnosno ko treba preuzeti odgovornost da do ovakvog epiloga ne dođe?
Riječ je o udruženju koje okuplja, zastupa interese i štiti prava jedne vrlo ranjive skupine u našem društvu i koje taj posao godinama obavlja sasvim korektno. Bez obzira hoće li zaista doći do gašenja tog udruženja, žalosno je vidjeti u kakvoj su situaciji pacijenti koji čekaju na transplantaciju organa. Mislim da bi se svako ko radi u zdravstvenom sistemu, a posebno oni na pozicijama gdje se donose odluke, trebao dobro zamisliti nad ovom viješću. Poražavajuće je koliko smo nazadovali u ovoj oblasti u prethodnih pet godina. Sada se godišnje ne uradi ni polovina od broja transplantacija koje su urađene npr. 2018. godine. Često se mogu čuti ili pročitati izjave da je za to kriva pandemija coronavirusa, što je zapravo samo izgovor kojim se nastoje prikriti loše strateške, kadrovske i organizacione odluke, koje su stvarni uzrok ovog, ali i niza drugih problema u zdravstvu. UKC Tuzla je uvijek bio apsolutni lider u transplantacijskoj medicini u BiH i kao takav ima i najveću odgovornost da se ona vrati na nivo na kojem je bila, ali i da dalje napreduje. Sigurno je da za to imamo svo potrebno znanje, vještine, iskustvo, dobru volju, jer smo to i pokazali i dokazali u ranijem periodu, ali da nam je organizacija očito zakazala.
Neizostavan dio napredovanja svakog zdravstvenog sistema jeste kontinuirano ulaganje i u nabavku savremene opreme. Gdje se na tom polju danas nalazi UKC te, kako vidite njegov napredak u budućnosti?
Zakon o zdravstvenoj zaštiti kaže da finansijska sredstva za investicijsko ulaganje i investicijsko i tekuće održavanje objekata i opreme u zdravstvenim ustanovama moraju obezbijediti njihovi osnivači iz svojih budžeta. U slučaju UKC Tuzla to su Federacija BiH i Tuzlanski kanton. Znamo da tih sredstava godinama nije bilo, što je dovelo do dva problema. Prvi je taj što se zbog nedostatka tih sredstava nije mogla kupiti sva oprema koja je bila potrebna, niti se na optimalan način mogla održavati sve postojeća oprema. Drugi problem je taj što je zbog toga UKC Tuzla za kupovinu i održavanje opreme morao trošiti sredstva koja je ostvarivao po osnovu ugovora sa zavodima zdravstvenog osiguranja, a koja bi se trebala trošiti za neke druge namjene, pa su tako nastajali dugovi prema dobavljačima i stvarao se gubitak u poslovanju. Posljednjih godina se stanje na ovom polju značajno popravilo, pa tako možemo vidjeti da oba osnivača, dakle i Federacija BiH i Tuzlanski kanton, u svojim budžetima planiraju i doznačavaju UKC-u Tuzla značajna finansijska sredstva za nabavku opreme. Važno je znati da je to njihova zakonska obaveza i da njeno uredno i kontinuirano ispunjavanje značajno utiče na rad i finansijsko poslovanje UKC-a Tuzla.
Ono što je obaveza UKC-a Tuzla u tom kontekstu, jeste da ta sredstva iskoristi na najbolji mogući način, što podrazumijeva transparentno i objektivno utvrđivanje prioriteta u nabavci opreme, pri čemu osnovni kriterij moraju biti potrebe naših pacijenata, zatim adekvatno planiranje i efikasno provođenje postupaka javnih nabavki, kako bi se dobila najbolja vrijednost za uloženi javni novac. Na kraju, ništa manje važno nije ni transparentno izvještavanje osnivača, ali i javnosti, o namjenskom utrošku tog novca. Trenutno je UKC Tuzla u situaciji da ima na raspolaganju značajna finansijska sredstva namjenjena za nabavku nove medicinske opreme i od krucijalne važnosti je da ispunjavanju ovih svojih obaveza pristupi racionalno i efikasno.
Često se u javnosti manipulira o finansijskom stanju UKC-a Tuzla. Šta je realna slika koju ne vidimo?
Trenutno finansijsko stanje u UKC Tuzla je vrlo teško. Ogromni su iznosi akumuliranog nepokrivenog gubitka i ukupnih neizmirenih obaveza. Međutim, tim se podacima u javnosti često manipulira, pa se dešava da čak i najodgovornije osobe u sistemu javno iznose neistinite ili poluistinite informacije. Svako ko je imao priliku analizirati finansijske izvještaje UKC-a Tuzla iz prethodnih godina ili izvještaje o obavljenim revizijama i ko se bar površno razumije u finansije, može jasno vidjeti kad su i zbog čega ova dugovanja nastala, u kojem periodu su trendovi u poslovanju bili pozitivni i kad i zašto su ponovo postali negativni. UKC Tuzla je trenutno u postupku finansijske konsolidacije, za što su u budžetu Federacije BiH osigurana značajna sredstva. Ipak, jasno je da ta sredstva neće biti dovoljna da se svi problemi riješe i da je svakako nužno poduzeti i druge mjere u cilju potpune sanacije trenutnog stanja. U tom kontekstu, mislim da je UKC Tuzla, nažalost, propustio veliku priliku da u okviru ove finansijske konsolidacije ponudi i svoj program restrukturiranja, odnosno da planira provođenje radnji, postupaka i aktivnosti koje treba poduzeti u finansijskom, organizacijskom smislu i upravljanju ljudskim i drugim resursima, s ciljem poboljšanja ukupnog učinka, uvođenja novih zdravstvenih tehnologija, modernizacije, proširenja kapaciteta, kao i sigurnosti i kvaliteta zdravstvenih usluga. Zakon o finansijskoj kosolidaciji je to predvidio i mislim da se ta prilika jednostavno morala iskoristiti i zaista mi nije jasno zašto je to trenutno rukovodstvo propustilo uraditi. Ako se konsolidacija svede na to da UKC Tuzla sredstva koja dobije iz budžeta Federacije samo proslijedi svojim povjeriocima, a da se pri tome niko uopće ne bavi uzrocima zbog kojih se došlo u ovakvu situaciju, jasno je da se suštinski neće postići puno. Zato je potpuno besmisleno da se neko hvali kako je smanjio dug prema dobavljačima za iznos koji je zapravo manji od iznosa koji je UKC-u Tuzla doznačen iz budžeta upravo za tu namjenu.
Koliko god sistem bio osavremenjen, on ne opstaje bez kvalitetnih kadrova u koje se ulaže kroz dodatne edukacije i insistiranje na praćenju novih trendova u oblasti medicine. Kako stvarati bolje uslove upravo za ove kadrove kako bi napredovali ali i ostajali ovdje?
Najveća vrijednost UKC-a Tuzla se nalazi upravo u stručnom kadru. Možemo biti sretni i ponosni što imamo vrhunske zdravstvene profesionalce koji u uslovima ograničenih mogućnosti uspijevaju pronaći načine da svoj posao obavljaju na nivou kojeg se ne bi postidjeli ni klinički centri u puno razvijenijim državama. Moramo stvarati uslove da se oni i dalje razvijaju, usavršavaju, napreduju, da se njihov rad adekvatno vrednuje. Imamo ogromnu odgovornost prema društvu u cjelini, koje neki očito nisu svjesni, da u ovom kritičnom trenutku kada nam se već dešava značajan odliv, a prijeti pravi egzodus mladih obrazovanih ljudi, posebno mladih zdravstvenih radnika, da uspostavimo sistem zapošljavanja koji će biti pravedan i transparentan, zasnovan na objektivnim i mjerljivim kriterijima. Samo tako možemo zadržati mlade ljude u našoj državi i samo tako možemo osigurati da i u budućnosti imamo kvalitetne kadrove. To danas nažalost nije tako i mislim da to treba otvoreno reći i nazvati stvari pravim imenom. UKC Tuzla mora biti ustanova koja će privlačiti najbolje studente medicine i najbolje učenike medicinske škole i dati im priliku da grade svoju karijeru ovdje.
Koliko je važno pitanje granskog kolektivnog ugovora i možete li nam približiti isti detaljnije kako bismo bolje razumjeli šta postojanje istog donosi?
Pitanje granskog kolektivnog ugovora u oblasti zdravstva je iznimno važno jer se upravo u njemu utvrđuje sadržaj većine prava iz radnog odnosa za zdravstvene radnike, zdravstvene saradnike i druge radnike zaposlene u zdravstvu. Zato mislim da su pregovori o novom kolektivnom ugovoru odlična prilika da se neke stvari konačno postave na zdrave temelje. Svjedoci smo da su se prethodnih godina pregovori između Vlade i sindikata vodili skoro isključivo oko visine satnice i koeficijenata, dok su svi ostali detalji na neki način zanemarivani ili im se nije pridavala adekvatna pažnja. Tako danas imamo apsurdnu situaciju da se struktura našeg kolektivnog ugovora nije promijenila već skoro 20 godina, iako su u međuvremenu doneseni potpuno novi zakoni i podzakonski akti u oblasti zdravstvene zaštite, obrazovanja, radnih odnosa, zaštite na radu, itd. i donijeli niz bitnih promjena, koje nisu na adekvatan način ispraćene u našem kolektivnom ugovoru. Iako formalno nije strana u kolektivnom pregovaranju, UKC Tuzla kao najveća i najvažnija zdravstvena ustanova svakako mora imati aktivnu ulogu u kreiranju sadržaja novog granskog kolektivnog ugovora za oblast zdravstva, jer niko ne može bolje od nas znati gdje se nalaze problemi i na koji način ih treba rješavati. Sigurno imamo stručnih kapaciteta da pomognemo Vladi i reprezentativnim sindikatima da dođemo do puno kvalitetnijih rješenja od ovih koja su trenutno u primjeni i mislim da bi bila velika greška ne iskoristiti te kapacitete.
