Bivšeg sovjetskog čelnika i dobitnika Nobelove nagrade za mir Mihaila Gorbačova, koji je umro u utorak u 92. godini života, mnogi historičari smatraju jednim od najvažnijih osoba druge polovice dvadesetog stoljeća, pišu agencije.
Gorbačov je bio posljednji predsjednik SSSR-a, okončao je hladni rat bez krvoprolića, ali nije uspio spriječiti raspad Sovjetskog Saveza. Podnio je ostavku na svoj položaj 25. decembra 1991., a Sovjetski Savez se raspao nakon 69 godina.
“Mihail Sergejevič Gorbačov preminuo je večeras nakon teške i dugotrajne bolesti”, objavila je Središnja klinička bolnica u Moskvi. Prema Tassu, on će biti pokopan na moskovskom groblju Novo-Devičje pored svoje supruge Raise koja je umrla 1999.
Od siromašne porodice do partijske vrhuške
Gorbačov je rođen 2. marta 1931. u siromašnoj porodici u Privolnu kod Stavropolja u južnoj Rusiji. Kao pravnik ubrzo se pridružio komunističkoj partiji, a zatim se s godinama probio do samog vrha partijske nomenklature.
Bio je njen osmi i posljednji glavni sekretar. Vodio ju je od 1985. do raspada Sovjetskog Saveza 1991. godine.
Kad je 1985. godine postao glavni sekretar sovjetske komunističke partije, u dobi od 54 godine, krenuo je revitalizirati sistem uvođenjem programa glasnosti i perestrojke koji su imali za cilj osiguranje veće demokratije i ekonomski rast. No njegove su reforme izmakle kontroli.
Njegova politika ‘glasnosti’ – slobode govora – omogućila je do tada nezamislivu kritiku stranke i države, ali je također ohrabrila nacionaliste koji su počeli vršiti pritisak za neovisnost u baltičkim republikama Latviji, Litvi, Estoniji i drugdje.
Iako je bio odani sljedbenik sovjetske države i socijalističkih ideala, reforme okoštalog sistema po njegovom su mišljenju bile nužne za daljnji napredak zemlje.
U to ga je jako uvjerila i nuklearna nesreća u Černobilu 1986., koja je otkrila mnoge ozbiljne nedostatke komunističkog sistema i nesposobnost najviših donosilaca odluka da takve katastrofe spriječe i zaštite stanovništvo.
Sovjetske vlasti katastrofu su priznale s nekoliko dana zakašnjenja i to tek kada su povećanu radioaktivnost primijetili u susjednim zemljama.
Na području vanjske politike odlučio je prekinuti sovjetsku intervenciju u Afganistanu i započeti razgovore s tadašnjim američkim predsjednikom Ronaldom Reaganom, što je dovelo do nekoliko sporazuma o ograničenju naoružanja.
Kad su prodemokratski protesti zahvatili zemlje sovjetskog bloka komunističke istočne Evrope 1989., suzdržao se od upotrebe sile – za razliku od prethodnih čelnika Kremlja koji su poslali tenkove da slome ustanke u Mađarskoj 1956. i Čehoslovačkoj 1968. Ali protesti su potaknuli težnje za autonomijom u 15 republika Sovjetskog Saveza, koji se raspao u sljedeće dvije godine na haotičan način.
Gorbačov se uzalud borio da spriječi taj kolaps
Sljedbenici “tvrde linije” pokušali su ga 1991. zbaciti s vlasti državnim udarom koji nije uspio.
To je označilo kraj Gorbačovljeve političke karijere i on je morao dati ostavku, a Sovjetski Savez se raspao.
Za mnoge u Rusiji – izdajnik
Gorbačov se nakon toga uglavnom povukao iz aktivne politike, ali je ostao važna osoba iz pozadine koja je dugo iznosila stavove o relevantnim temama iz Rusije i svijeta.
Smatrali su ga glasnim kritičarom i Borisa Jeljcina, prvog predsjednika Rusije, kao i aktualnog ruskog predsjednika Vladimira Putina.
Među historičarima ga se smatra jednom od najznačajnijih osoba druge polovice 20. stoljeća. Godine 1990. dobio je i Nobelovu nagradu za mir.
No u Rusiji je za mnoge izdajnik. Sovjetski nostalgičari mu zamjeraju što je dopustio raspad zemlje koju su komunisti 70 godina gradili na ruševinama carske Rusije. Da je riječ o velikoj geostrateškoj pogrešci, nekoliko je puta ocijenio i Putin.
Mnogi Rusi nikada nisu oprostili Gorbačovu turbulencije koje su njegove reforme izazvale, smatrajući kasniji pad životnog standarda previsokom cijenom za demokraciju.
